Nova Istra

322 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Miroslav MEĐIMOREC učinjenog grijeha – kažnjenom zemljom. Opisom jedne slike iz crkve Sv. Ivana Kr- stitelja u Kraljevoj Sutjesci autorica na dojmljiv način daje svoj doživljaj Bosne: „Slika ‘Krštenje na Jordanu’ urezala mi se u pamćenje: iza leđa Kristovih dižu se strašni dimovi i oblaci su suri, ni jedno lice nije radosno. Slika čuva tužnu ozbiljnost i neku slutnju samoga zla, kojoj i zemlja i likovi hode, a u dimu drevna Zmija zemlju Bosnu pali.“ (str. 162) A onda nam prekrasnom prispodobom, snažnom slikom otkriva da ima nade i za tu jadnu, žalosnu i zaboravljenu zemlju: „Krist do prsa zabijen u zemljicu Bosnu – reljef Krista – vidi se samo gornji krak križa i dio Prsa. Fra Duvnjak nam objasni: To je zato jer je križ duboko zabijen u zemlju Bosnu.“ (str. 161) Ima nade, križ, vjera u Isusa Krista toliko su duboko ukopani u tu zemlju na- topljenu krvlju, izmučenu, žalosnu i zaboravljenu, katolička vjera toliko je čvrsta u bosanskih i hercegovačkih Hrvata i Hrvatica da ih nikakvi pogromi i nasilja nisu i ne će istjerati iz nje. Miris krvi Sljedeći snažan motiv koji obilježava ovaj, a i njen prethodni roman, samo što je u njemu „miris smrti“ ( Jean ili miris smrti ), a u ovom je „miris krvi“. To je oćut, instin- kt, nagonski refleks, duboko urođen osjećaj opasnosti, pogube i zla koje se prenosi s generacije na generaciju ljudi u stalnoj biološkoj opasnosti, stalno na oprezu, u obrani, bijegu, skrivanju, u strahu za opstanak svoj i svojega potomstva. Sintagma „miris krvi“ upozorava nas na tu sposobnost da narod izvrgnut višestoljetnoj pogubi nagonski naslućuje smrtnu opasnost i užas krvoprolića. Vjekovno iskustvo ratova i smrti uči nas da: „Uvijek može biti još gore; stalno je neka sjena mračnog pretkazanja.“ Svijest o stalnoj opasnosti i iskustvo kako joj se oprijeti otvara nadu, tanku zraku svjetla, zrnce optimizma da život uvijek pobjeđuje – za one koji vjeruju, koji se bore, koji su jaki ima nade, ima budućnosti – ma kakve god bile opasnosti koje prijete. Takvu nadu otvara život ove snažne devedesetogodišnjakinje koja se nije predala pritiscima politike i malim je svakodnevnim junaštvima – ne velikim gestama i pa- rolama, buntovništvom i otvorenim otporom, za to su sudbinom određeni drugi, već borbom za preživljavanje svoje kćeri i sebe, mukotrpnim radom, čekanjem, mo- litvom i ufanjem, strpljivim posjetima tamnici i zatočenom mužu, sjećanjem na dje- tinstvo – pobjeđivala sve izvanjske nevolje. „Jaka Jaka – rađanje ljubavi – moja duša“ U sebi je, u svojoj ljudskoj punoći pronašla snagu za preživljavanje i za običnu