Nova Istra

321 Miroslav MEĐIMOREC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI telji s mnogo djece, odrastanje djevojčice koju fizička drukčijost i ljepota izdvajaju i određuju za sreću i dobro, no povijest joj namjenjuje stalnu kušnju, bol i patnju, ali i nadu. Njena snaga, vjera i molitva, ufanje u spasenje i pobjedu dobra i ljubavi dale su joj moć da prebrodi sve te opasnosti, slabosti, pritiske i prijetnje. Sjećanje, uranjanje u djetinjstvo oaza je njezina mira, spokoja i mjesto okrepljenja u koje se vraća, skuplja snagu za sve novije i novije izazove koje dramatičan život postavlja pred nju. Konj Putalj, kojeg u djetinjstvu jaše na čuđenje patrijarhalnog okruženja i zbog čega se osjeća jakom i drukčijom, znak je same slobode, nesputanosti i radosti. Roman ot- kriva svojevrsno „proustovsko bogatstvo“ – razbuktava prisjećanja na mirise, taktilne oćute, slušne i kolorističke atrakcije djetinjstva u Aržanu, Kamešnici – kraja iz kojeg Jaka i njezina obitelj potječu. Spisateljica snažno opisuje buđenje Jakinih erotskih navještaja, daleku čulnost mlade žene koja još nije ni svjesna svoga tijela, osjećaja, strasti. „Prolazim kao kroz bajku jer ne dodirujem zemlju, poda mnom su svezane trave u malim nabreklim vodama, a umorni vjetar noćnik lagano me dira“ (str. 16). Roman karakterizira epski pripovjedački ton – i zbog toga je pogodan za govo- renje i pretvaranje romana u monodramu. Posebice je dojmljiv jezik ovoga romana, pun je jezičnog bogatstva. To je jezik Tina Ujevića i A. B. Šimića u kojem nas izne- nade i razvesele riječi pune zvonkosti, točnog osjećanja, naboja i ljepote: žaropek, ruzinasto, rzaj (mog Putalja), zaimača, zvizdan, plavi zračak, bezdanjača, omorina, likaruša... „– U meni zvone riječi koje sam naučila tamo, na jugu, javljaju se i traže da ih ne zaboravim –“ (str. 25). Rečenični je ritam onaj vještog epskog pripovjedača, govornika – nezaustavljivo napreduje, melje poput mlinskog kamena ili kolskog kotača u stalnom okretaju, u otkrivanju novih slika, osjećaja, prispodoba i ljepote riječi. Nekoliko je ključnih lajtmotiva ovoga romana:„Zemlja Bosna“,„Miris krvi“,„Sno- vi“, Narod“,„Vrijeme koje stoji“,„Skidanje lanaca“. Zemlja Bosna Premda pridošlica, Jaka se srođuje sa sudbinom Bosne, duboko je se doima povije- sna sudbina toga „tamnog vilajeta“ i tragično je doživljava. „Šutnjom obgrli brda i doline, u hujanju vihora sjedio je strah.“ Cijelo jedno poglavlje romana, putovanje, hodočašće kroz Bosnu i mjesta u koji- ma je živjela svoju tešku sudbinu Jaka u ispovijedi posvećuje toj zemlji. „Oko nas u dubokoj i teškoj pogubi Bosne. (...) (Bosna, op. a. ) je ostala u meni.“ To je svojevrstan plač nad tom od zlih ljudi i od Boga – zbog nepoznatog, ali