Nova Istra

310 PRILOZI O ZAVIČAJU Neven SESARDIĆ Nakon ozbiljne povrede koljena, Berto je bio izbačen iz stroja i neko ga je vrijeme u svojoj kući skrivala jedna obitelj s vrlo strogim kršćanskim nazorima, koja je u ranjenom partizanu, komunistu i ateistu vidjela jedino čovjeka, i to čovjeka u nevo- lji. Ogromnu plemenitost i hrabrost te obitelji sa šestero djece on dirljivo opisuje u svojoj knjizi Zbogom drugovi u poglavlju pod naslovom„Ljudi koji se pamte“. S finom dozom humora Berto objašnjava da je njihova tolerancija ipak imala jasne granice. Naime, pred odlazak je svom domaćinu rekao, onako više u šali, da bi rado došao poslije rata zamoliti da mu daju jednu kćer. Ovaj mu je, pak, uzvratio: „Drag si nam, ma ne bin ti ju moga dat kad si komunist!“ Kako je Berto prestao biti komunist? Prve sumnje javile su mu se još na početku rata, kada je iz Komunističke partije bio isključen Dušan Diminić, njegov kasniji ve- liki prijatelj i suradnik u tjedniku Naprijed . Berto uočava sljedeći paradoks: Diminić je stvarao partijsku organizaciju u Primorju, organizirao je ustanak, prijete mu smr- ću talijanski fašisti, a u isto vrijeme progone ga i njegovi vlastiti drugovi. Kako to ra- zumjeti ili opravdati? Također, što reći na dodatnu optužbu Diminića za trockizam, i to s obrazloženjem da je „previše razmišljao“, tj. da je izrazio sumnju u moskovske procese, kao i neslaganje s paktom između Hitlera i Staljina? Što bi značilo da netko razmišlja „previše“? I u kojem bi to trenutku zapravo trebalo prestati razmišljati? Berto u tom trenutku, naravno, nema dobrog odgovora na ta pitanja. No, nema niti vremena za daljnja preispitivanja, a kamoli za neke radikalne odluke ili akcije. Jedino što preostaje jest napraviti mentalnu zabilješku o tim i sličnim pitanjima te nastaviti s ratovanjem. Nakon završetka rata, pak, ponovno dolaze duboka politička razočaranja i nedoumice. Bertov brat Zvane završava na Golom otoku bez ikakve krivnje, poput mnogih drugih u to vrijeme, kao žrtva neistinite denuncijacije. (Prije mnogo godina Berto mi je otkrio ime tog denuncijanta, čovjeka kojeg sam inače poznavao i od kojega me takav postupak, moram nažalost reći, i nije previše iznena- dio.) Ubrzo nakon toga uslijedio je novi udarac: Bertov otac ubijen je pod nerazjaš- njenim okolnostima i s jakim indicijama da je bila riječ o zločinu UDBE. Sve je to tada još uvijek bilo moguće tumačiti kao devijacije i užasne pogreške, ali u konačnici možda ipak kao neizbježne porođajne muke novoga društva koje je izvi- ralo iz ratnih ruševina. Berto i dalje zadržava vjeru u ideal. Nemirnoga duha, traži gdje bi mogao dati najznačajniji doprinos te početkom pedesetih postaje predavač na Srednjoj partijskoj školi u Zagrebu. Pa zaboga, nije li bilo nekog boljeg izbora od rada u Srednjoj partijskoj školi?! Zapravo možda i ne jer – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u Hrvatskoj je upravo iz te institucije iznikla nježna biljka slobode mišljenja koja je, sasvim pred- vidivo, uskoro bila grubo iščupana iz korijena. Upravitelj škole bio je predratni ko- munist, Gušte Šprljan, samouki seljak sa samo osnovnoškolskim obrazovanjem,