Nova Istra

309 Neven Sesardić, Zagreb KAKO BITI ČOVJEK U TEŠKIM VREMENIMA: BERTO ČRNJA (1923. – 2016.) Poznavao sam dobro Berta Črnju i čast mi je da sam ga mogao nazvati prijateljem. Često smo razgovarali, posebice posljednjih godinu – dvije njegova života. I kakav je to samo život bio! Berto se u jednom eseju sjeća kako je „u srce Istre“, u zaselak Medančiće, 1944. godine stigao kurir iz Sovjetskog Saveza i donio naprtnjaču punu Lenjinovih djela. I to„na našem jeziku“, ali tiskanih u Moskvi. Jednu od tih knjiga Berto je neko vrijeme nosio „kao svetinju“ u partizanskoj torbi, ali kaže da nakon prelistavanja i čitanja nekih dijelova „gotovo ništa nije upamtio“. Nakon više od pedeset godina Berto to ovako komentira: „Istarski kurir koji je u Medančiće donio Lenjina, svoj je život stavio na koc- ku. Vjerovao je da nam nosi dragocjeni ključ koji otvara vrata sretne budućno- sti u slobodi, a zapravo je nosio otrov koji nas je duhovno unakazio. Mi tada nismo mogli proniknuti u tajne tog idejnog krijumčarenja.“ Berto je Lenjinovu knjigu iz svoje torbe vrlo rano ostavio na nekom sjeniku jer je shvatio da mu u partizanskom ratu neće trebati. Ali za napuštanje lenjinizma i vjere u komunizam trebalo mu je više vremena, nekih desetak godina. Mnogi su drugi, kao što znamo, ostali zarobljenici te ideologije do kraja života. Teško je istjerati ko- munizam iz čovjeka; ustvari, kao što je povijest toliko puta pokazala, puno je lakše istjerati čovječnost iz komunista. Berto je, pak, uvijek ostao čovjek. I onda kad je jednog rujanskoj jutra 1943. po- štedio život poznaniku koji je njega i njegova oca ranije doveo u smrtnu opasnost prijavivši ih karabinjerima kao „antifašiste“. I onda kada je u Pazinu pokušao (bez uspjeha) spasiti jednog zarobljenika od egzekucije, vjerujući mu kad mu je taj rekao da „nikakva zla nije učinio“, iako je bio član fašističke partije. Dok su drugi u tom čovjeku vidjeli samo neprijatelja, Berto kaže:„Bilo mi je žao tog jadnika jer sam znao kako će završiti. Val narodne osvete zna biti žestok, često nepravedan.“ Neven Sesardić i Berto Črnja