Nova Istra

272 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO negoli ovodobni prijepis. Ona se češće spominjala u sklopu takozvanog ozaljskoga književnog kruga, kruga koji je po tko zna koji put u našoj jezičnoj povijesti – i svjesno i nesvjesno – hotio ujediniti naše Sveto Trojstvo – kaj, što i ča. Ipak mora- mo reći da to nije glavni dojam nakon iščitavanja ovog molitvenika, iako se u pod- tekstu ne može znanemariti lakoća prije službene standardizacije koja, ufamo se, još nije završila, nego po našem mišljenju treba i dalje ići za tim da se riječi iz tih naših triju najvećih narječja međusobno tumače i obogaćuju, a ne treba zaboraviti ni šta , šća i ca. Kome šest nije dosta – tu je i koj. Razvidno je ipak da je ovdje riječ o potpodjelama unutar glavnih struja i matica. Prvi dojam jest – žar. Žar kojim su te molitve priređene, prevedene (prijevod koji nije bolji od izvornika ili ga je makar na sretan način nadišao – promašio je!), složene, otisnute i, kako se navodi više puta, razdieljene ... bez tog žara bilo bi ga, uostalom, gubitak vremena čitati. Mnogi su si davali pravo hvaliti tobožnje uspjehe tom ozaljskom književnom krugu u jezičnom smislu, osporavajući bilo kakav sadržajni prinos. Kakva zabluda! Zar nešto može biti uspješno samo u jezičnom smislu?! Jezik uvijek već – zahvaća svijet i jest sam taj svijet ujedno. U istom se materijalu i traga i ostavlja trag – da preformuliramo misao Igora Žica u njegovim Književnim esejima iz 2013. i dodajmo – u istom se materi- jalu nestaje bez traga. Točnije, sve svoje sa sobom noseći, napredovati, šumom krčiti šumu, šumom je pošumljavati, šumom se grijati, šumom šumiti i, kako kaže dijete u dosta dobroj protupožarnoj promidžbenoj poruci: – Mi se možemo izgubiti u šumi, ali ne smijemo izgubiti šume! Bog te okrenuo u šumu! – roditeljska je upozoravajuća kletva koju pamtimo iz djetinjstva, a kojom se želi spriječiti šumna tama, mračna šumnost, možda upravo ono što je Dantea onamo odvelo – trostruko uživanje – u paklu, čistilištu i raju. Tri svijeta uživa! – zna se i danas za koga reći, a zapravo smo svi ti i takvi uživaoci. Tri najmanje! I u Katarininu se molitveniku može uživati, ba- rem onako kako je Tea Benčić-Rimay uživala u stihu Anke Žagar i napravila malu antologiju ženskih pisama pod naslovom – I bude šuma! U većini te naše ženske poezije ipak je izostavljeno ono nužno – neka mi bude! Po riječi mojoj ili tvojoj, pitanje je, zar ne anđele? Ovdje valja navesti riječi same Ane Katarine Frankopan Zrinski, riječi koje su toliko poosobile tu njenu, danas bi rekli, kompilaciju, da je ne možemo prečuti, osobito u svjetlu onoga što je desetljeće kasnije doživjela. Njene se zasluge, one mecenatske do onih čitateljskih, navode za mnogo molitvenika – od Dvojedušnog kinča Boltižara Milovca preko Raja duše Nikole Dešića do nezaobila- znog Naslidovanja Isukrsta Tome Kempenca i Krajačevićevih Molitvenih knjižica ... uz to, sama reče: PUTNI TOVARUŠ VNOGIMI LIPIMI,