Nova Istra

268 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO zahtjev i jutu potribu , rekli bi Selčani s otoka Brača. Prokinuti ovdje znači porođajni krik ponovljen u odgajanju, rađanje odozgor, kad prokineš kidaš spone nevidljivog koje slaže svoje velove privida na nas, može to biti i Tinov skalpel kaosa , ali skalpel je obično nečujan, dok prokinuće glasom glasno siječe. A izriče zabranu – to nipošto! Ne dolazi u obzir, da se nisi usudio! Ne pačaj se u to! Ni za ime svoje! Ne, nemoj! Ne smiješ! Dovde, ne dalje! I tako dalje! Inače se ostaje zapetljan, sputan, uvijen i zavijen preko svake mjere. Ili ono što nam smeta kod naših političara – odgovarati na pita- nje izbjegavši ga. Diplomacija koja vodi računa o takozvanoj političkoj korektnosti i ni o čemu više. I to u tolikoj mjeri da zaista više ne znaš čemu to i komu služi. Jer, jasno je da ovdje ni o kakvoj iskrenosti ne može biti govora. A bez iskre nema vatre, a bez vatre nema počéla, a bez počéla nema stvaranja, a bez stvaranja – nema svijeta. Ni svjetlosti. Jasna Melvinger rekla je – svijet je svjetlost. To je spoznaja našega jezi- ka – u drugima nije tako. U ruskom je svijet – mir. U nekom – šar. U nekom – dar. U nekom – dunjaluk! Sve se samo sa sobom usložnjava i pojednostavnjuje takvim formulama, ali ne možemo reći da se ništa ne događa. Naprotiv – stalno se godi. Naš instrument, naše glazbalo i stalno se sklada naša skladba. Svoj smo život tako ne samo živjeli nego i otpjevali i odsvirali ujedno. To je isto učinila i naša heroina svojim molitvenikom Putni tovaruš. Suputnik, rekli bismo mi danas. Skladala je i pjevala očinskim jezikom, materinski joj bje – njemački. Majka joj bje druga žena oca joj Vuka Krste Frankopana – Uršula grofinja Inkofer, kćer Iv. Inkofera i Ane Ši- brikove , kako navodi Sakcinski. Očinskim jezikom, a to znači muški ga je napisala i, rečeno je, razdijelila ga među pukom. Uz njezinu napomenu da ga je sastavila iz više predložaka, čitajući ga cijelo ovo ljeto – mi smo zapravo mladovali, zato što taj jezik kojim je pisana ta knjižica jest MLAĐI od nas, a i postarali smo se za nekoliko sto- ljeća – jer je on ujedno i STARIJI od nas. Mladenačka krepkost i staračka mudrost. Sve imamo. Rado bismo ponijeli oboje. Ili samo jedno – živi jezik . Sve ostalo će nam se dodati. Živi jezici – to je naslov pjesnika i sveučilišnog profesora Krešimira Bagi- ća. Nije isključeno da je u naslovljavanju sudjelovao i Danijel Dragojević, poznat po svojim neizravnim uplivima u mnoge naraštaje hrvatskih književnika. Mnoge je po- taknuo i potpomogao reći im ono što ih zapravo taj čas nadilazi. I Bagić i Dragojević i mi sami tako smo premašeni tom naslovnom sintagmom da se ovaj čas više ništa ne može ni poželjeti nego da naš jezik bude – živ . Dežurne demografe u Hrvatskoj to moguće neće utješiti, ali će im dati do znanja da se živeći može i propadati, doći do dna iz čije se dubine može psalamski – vapiti. O vukovarskom Svetom Boni prije rata je kolala legenda koju smo čuli i u našoj obitelji – da mu je jezik još mokar . Srbi su to sačuvano svečevo tijelo po dobrom starom običaju spalili i sad je od njeg ostala samo jedna ruka. Desnica ili ljevica – svejedno nam je ovog časa u kojem samo želimo – pisati ... (zadnja sačuvana rečenica Miljenka Smoje navodno bje upravo ta