Nova Istra

267 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI riječ spojila Budu i Lamu – odlično! To se stalno u jeziku događa i on mimo nas ponekad ili barem bez našega svjesnoga znanja – prenosi smisao u budućnost – u kojem će biti – manje raka jer ćemo svi ići naprijed – s užganim sjajem u očima. Da, vidjet ćemo, čut ćemo ono što oko vidjelo nije, uho čulo nije. Ne čudite se! Zašto bi naš naraštaj bio taj koji bi se odrekao riječi Ivana Krstitelja, najvećeg što se rodi od žene: – Obratite se i vjerujte evanđelju – približilo se kraljevstvo nebesko! I Isus je to govorio. Evanđelje je radosna vijest. Dovoljno smo preveli. Unatoč svim crnocrnim kronikama – pripravljeno nam je... Unatoč šiljcima neboderskim i satelitskim koji bodu bešćutno toplu tamu-mamu što grli našu zemlju i svoj znanosti koja – blago rečeno – ne razumije spasenjski plan... i iznova siječe glavu Mariji Antoaneti. Nisu joj do danas oprošteni oni kolači. Postoji psovka koja psuje kolač. Ali je tako bratska, nježna i tiče se možda zajedničke materinske posteljice koja se isto nekad zvala kola- čem, a možda i predbacuje nerođenom što je tako dobro zbrinut i predodređen i ni briga ga za nas nije. Unutra. Ali, koji smo ovdje, izišli smo svi – van. Kroz uzak tje- snac, kako je najavljeno baš za kraljevstvo nebesko ili – carski, svejedno – ovdje smo, zar ne? Jesmo li predaleko otišli od naše teme? A koja je ona? U dobru i u zlu! Ne, nismo. Još smo tu. I dobro nam je tu biti! U narodu, u jeziku. I jezik je kojim se dos- pijeva u svijet i jezik kojim se izgoni iz njega – ne mora biti isti – bio živ ili mrtav – svaki računa na uskrsnuće i život vječan. Svaki! Svaki je putovanje istinom i životom i laž uvijek ne zna da je laž – samo se slaže i sliježe, vijeda se i pripovijeda. Moguće. Pitanje jest: što je to što nosimo sa sobom – predlažući, lažući istinom, o, da, i to se može! I kod zla i kod dobra – pitamo se – što svjesno ponijeti sa sobom? Ono što će nam trebati. A kako to unaprijed znati? Kroz uzak prolaz koji obećava kraljevstvo nebesko ne može se puno toga prokrijumčariti. Najsretniji su dani u našim životima kad od nas otpada nepotrebna prtljaga. Danas je u znanosti uvriježeno vrednovanje po citiranosti. I tako se na sveučilištima uče pisati takozvani znanstveni radovi. I mi smo pisali dosta uspješne radove na takav način, ali se sad pitamo – čemu to?! Zar čovjek nije dužan dalje dati, poslati ( ite missa est! ) zaista tek ono što je USVOJIO, PRIMIO BEZ OSTATKA, PRIHVATIO, OSJETIO I PROŽIVIO? Doživio i odživio. Što je postalo uistinu njegovo. Sve drugo na toj točki (ulaska u budućnost!) gubi smisao i razlog te smo u velikoj opasnosti da – ne uđemo u nju. Da nam naša vajna prtljaga zakrči put, zapriječi ulaz. U hrvatskom jeziku baš je u bunjevačkih Hrvata sačuvan trag o tome što znači pridjev prljavo . Ono što bje prlje . Što bje prije nas. A svi znamo kako je lijepo biti čist, časovit. A opet, u bosanskih Hrvata ima riječ – prokinuće . Kaže se za majku koja preblago odgaja sina – da ne zna prokinuti , a u dalmatskih Hrvata materama je u neku ruku bio i zabranjen upliv na sinov- ljevski odgoj, baš zbog prevelike blagosti dalmatskih žena – tako da sinovi u reri smiju zapjevati – ćaća, pitaj svoje žene, kada ćete oženiti mene ... ili neki manje prijek