Nova Istra

266 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO – živnuo, zamolio da ponovim tu oslobađajuću činjenicu. Ponovila sam i ponovit ću ovdje ono što bih željela reći o Milovanu Mikoviću, koji je za smještaj bačkobu- njevačke književnosti u korpus hrvatske nam književnosti, uostalom možda danas – neizvediv – kako se općenito sve danas čini neizvedivim – rekao da cijeli svoj život provedeš govoreći o rubu spram središta (koje je kao atomska jezgra zapra- vo jednako neuhvatljivo kao i nevidljiva mezgra koja oko njega kruži?). I, nažalost, nerazmjerno malo o središtu spram ruba. Valjda svi shvaćamo da se o tome više ne može tako govoriti – jer, doista, tko je, što je danas – središte? Pejakovićev Zagreb?! Biletićeva Pula? Žicova Rijeka? Liščev Zadar? Opačićev Split? Lukin Dubrovnik? Remov Brod-Vinkovci-Osijek? Ćurićevo Đakovo, Mihaljevićeve Našice, Čegecov Vrbovec, Mićanovićeva Gunja, Fiamengova Komiža, Mikovićev Palić, Kanjiža i Su- botica, Žigmanovljev Tavankut... i tako dalje, svako i najmanje mjesto ima pravo na svoje središte, svoga pjesnika, svoga ljetopisca ili barem dopisnika HRT-a – svoga meteorologa, svoju Hitnu pomoć i svoju gorsku službu spašavanja. I moje Gradište. A koliko se međusobno imamo i jedni u drugima jesmo – to je pravo pitanje. I ne mjeri se samo novčanom pomoći službenih vlasti kojem književničkom pothvatu. Za ulomak iz neke povijesti književnosti koji nekome može značiti puno, nekome malo, većini – ništa – provede se cijeli jedan posvećeni život. Proćerdani, netko bi rekao. Hrabro izgubljen da bi se našao. U toj istoj povijesti. Ipak znamo da je u jednu ruku mnogo gore, ali i mnogo bolje. Kako?! Da je svatko od nas nebitan, a da je s druge strane (ili je to, moguće, ona prva!) – samo središte svijeta. A jezik kojim to spoznaje – bio odnjegovan, odškolovan na prethodnicima kako uvijek i bijaše ( ... da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne vižbalo, s prirokom bih pisal, boju se... reče Zoranić u Planinama , a Juraj Baraković u Vili Slovinki od stihova: Tko išće put novi, a stari zapusti U raspi gotovi će zablusti... ). Ili, pak, sretno usmeno učenje oko obiteljskog stola i postelje već davnu desosi- rovsku suvremenost što se križa s krozvremenošću ne možemo izbjeći. Sinkronija i dijakronija takozvana. Mi smo njihovo sjecište, uvijek. I sada. De Saussure se u svo- joj lingvistici pred kraj života bio našao u jednom tek započetom i, koliko znamo, još nedovršenom poslu. Jedan vedski uvid, možemo reći. O indoeuropskom jezičnom kretu koji pokreće svijet i usput se mijenja i zvukom nameće smisao, novi smisao, ka- kva moć je vjetra koga , to jest godi i sklada cijele uljudbe. Čak je i Katičićeva potraga za svetim pretkršćanskim dobom, sačuvanim i u pjesmama i u našem današnjem razgovoru, i kad to ne zna – na istom tragu. A obično zna. Samo, jeste li ikad vidjeli mudraca koji kaže sve što zna? Niste! To je ostavljeno nama – budalama! Gle, ova