Nova Istra

265 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI bi ponoviti – svaki samostan prvog i drugog reda te kućna domaćinstva trećoredska trebali bi postati ekološke oaze u plastičnosilicijskom svijetu. Ako ima Boga u njima, Boga stvaratelja-roditelja. Bili smo se u tom smislu ponadali kad je papa Ratzinger uzeo Benediktovo ime, ali ništa – osim nesmiljene potrošnje papira i sve više knjiga koje nema tko čitati. Iz jednostavnog razloga kojem se smije i Ephraim Kishon – prezauzetosti pisanjem vlastitih knjiga da bi se čitalo tuđe. Pišemo li mi – tuđu knjigu? Nee, duboko je ona i visoko – lijevo i desno – unaprijed i unazad – gdje se gube i počeci i svršeci – naša! Naslovna rečenica preuzeta je iz našega materinskog jezika u užem značenju tih riječi – poslovičnom, u mnogim prigodama izrečena i spada u one odgojne zasade kojih moguće naša majka nije bila ni svjesna da ih usađuje, ali koje, po našemu mi- šljenju, vrijedi prenijeti iz naraštaja u naraštaj i još uvijek imaju snagu – pravorijeka. I daju plodove. Povodi su mnogi i premnogi. Tako da je gotovo nemoguće suziti vid- no polje, i premda potpuno usredotočen, uprijeti prstom u bilo što, uperiti pogled u neko određeno zviježđe pri svjetlu danjem ili upeti jednom mišlju u nečije oko i prizivati ga. Zašto? Zato što zala ima i stalno nadolaze – unatoč općem svedržećem Dobru. Podskupovi koji bi se usporedbom s našim tjelesnim bolestima mogli uspo- rediti s onim kad nas te nakupine – osvoje i preuzmu tijelo. Onda umireš – nekad su znali reći od sušice (sušenje počinje unutra, reče jedna žena jednoč!), a sad svi znaju riječ karcinom ili malo teže izgovoriv zbog prirođenog straha – rak. S tom je pak riječju povezano kretanje – unazad. A liječnici jednako tako zastrašuju preko svake mjere. Mene je jednom tako na rutinskom pregledu jedan radiolog ispitivao o povi- jesti te bolesti u mojoj obitelji; ja vedro rekoh: – Otac, strica dva, tetka i brat! Svi od raka. Liječnik se pobojao moje vedrine i smjesta mi savjetovao iscrpne pretrage od kolonoskopije, valjda do pete kolone u mom duhu, ako takva uopće i postoji. Nisam otišla ni na jednu provjeru, ne želim provjeravati Gospodina Boga, a on, dočuh, obo- lje. Njega osvojiše nakupine (besmisla?) koje ne žele da mi – budemo mi. Koje žele, po Rimbaudovim riječima – da budemo netko drugi . Tome sam jednom bila dosko- čila ovako: – Ja sam netko drugi. A drugi se mijenjaju. Drugi su ja. A ja se ne mijenjam . Mislim da bi i Rimbaud bio zadovoljan. A ja sam počela više misliti o liječničkom zdravlju nego o svom. Njima je potrebnije nego nama, strpljenima-spašenima. Moguće je i – predati se. Predati se tek nakon teške borbe, boja u kojem si izgubio život i bje nam – za domovinu mrijeti, ah, kakva slast! I jest. Ne dvojimo o tome. Ako je potrebno ikome se opravdavati – onda možemo reći ono što smo na književnim susretima slavonsko-baranjasko-srijemskog ogranka Društva hrvatskih književnika ovlaš rekli Goranu Remu, pjesniku i kritičaru, sveučilišnom profesoru koji se, za razliku od nas, stalno mora boriti za pozornost i zanimanje mladih očiju novog nam naraštaja: – Ionako ne možemo prenijeti sve u budućnost! Goran je doslovno