Nova Istra

263 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI među svima nama još pokoji sok-zok (pitajte Mihu Baradu koji je proučavao staro- hrvatsku seosku zajednicu – što je, tko je on?), koji će biti toliko mudar da prevari đavla na neodređen rok i omogući nam kakav-takav skok, makar i na mjestu, nakon što se davno reklo – hop, hop, hop! – te osigura makar posve uzak prilaz, stazicu k izgubljenom raju u kojem svi sve znaju, a ne zna se i kad zna se – tko je za sve, kako neki dan u Hrvatskoj trikrat reče gost carigradski partrijarh Bartolomej – kriv, kriv, kriv – a mi dodajemo dvaput trikrat, da slučajno netko ne bude prikraćen – što je još uvijek i navik bude – živ, živ, živ, živ, živ, živ! Živjeli! I U DOBRU I U ZLU! Netko bi ovdje završio i ne bi bilo zamjerke – kratak podsjetnik obljetnički, s po- štovanjem i što nam još treba više?! Ali, mi ovdje moramo misliti na dane koji nijesu nam mili , a koji će možebitno jednom doći, u kojima nam se neće dati NIŠTA čitati i NIŠTA pisati, u koje se nećemo željeti NIKOGA prisjećati, kad ćemo samo htjeti, ako i to, prijeći... u zemlju koja jesmo – leći. A ipak ti dani nijesu još došli, a mi smo u godinama u kojima je Ana Katarina Frankopan Zrinski ispila svoju gorku čašu do dna i cijelo smo ovo ljeto proveli s njezinim putnim tovarušem , i zapisasmo puno toga nadahnutoga u bilježnicu na kojoj je fotografija dobrih dupina kako iz mora svoga skaču u svoje i naše nebo – znači, još ima radosti, makar ribarima budu iskida- ne mreže – s dupinima nas veže neki dublji račun općeg lovostaja i u kojem je veselje – rastrgnuti mreže – tek toliko da se ribari naših duša zapitaju je li ovo sve dosad bio pravi način i može li se bolje... bratskije u općem pobratimstvu i posestrimstvu jedni do drugih doći i biti blizu, makar možda skupa s onim hrvatskim svećenikom na Titaniku pjevali tonući – Bliže, bliže o Bože moj, k veličju tvom... Mi ćemo spremno iskoristiti naš zajednički boravak, naše opće tovaruštvo – da bismo govorili ono što si nismo dosad rekli. Hvala Novoj Istri na prostoru za ovu krozvremensku snimku u kojoj, htjeli-ne htjeli, uvijek odgovaramo na pitanje Gau- guinovih Tahićana – tko smo, odakle dolazimo, kako idemo? – i onda, i pogotovo onda kad smo još uvijek i stalno, uporno i neustrašivo – OVDJE i još se, hvala Bogu, razumijemo – u istom smo jeziku i smjesta možemo dati odgovor – mi smo ovaj jezik, iz njega smo došli i (u) njemu putujemo! I dokle god nam je razgovor ugodan i mio – razgovorivat ćemo (a to je zvučno slično razgorivanju, poticanju i paljenju malih vatri!) svoga suputnika. I u dobru i u zlu! I u dobru i u zlu – tako se kaže na samom činu vjenčanja. I u crkvi, i u općini. U poviesti svieta riedko se pojavljuju žene na pozorištu javnoga djelovanja, ali kada se koja pojavi, tjerana svojom vlastitom silom, onda nadmašuje često puta suvremenike svoje