Nova Istra

255 Ivo RUNTIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI gostoprimstvo i pokazati im„obojeno more“ Jadransko. Nisu im dali vize. A režim na istoku Njemačke inače se otvoreno ulagivao mladeži, rasipajući na nju velika sredstva. Vidjelo se to posvud i prostim okom. Bila je to druga strana medalje oko nebrige za starije. Istodobno su tim mladima ucjepljivali svoj svjetonazor i time im nametali svoju volju kao sudbinu u neslobodi. Tako su u njima dobivali saveznike za svoju klasnu borbu i uopće protiv starijih, a gdjegdje i protiv vlastitih roditelja; jednom riječju, svih onih koji su znali i drugu pjesmu ili su je pjevali s druge stra- ne granice. Neprijateljske su bile i televizijske antene (i najviše što sam ih vidio na svijetu), listom okrenute prema zapadu, kao od nekog stalnog istočnog vjetra. – Zbog svega toga komunistička agitacija bila je ovdje svakodnevna i bespoštedna. Na istoku je sve bilo puno sadržaja, koji se iz naše tadašnje svakodnevice nisu mogli ni pretpostaviti. Njih valjda može predočiti tek kakav košmarni san: avet neslobode, iz čijeg rukava viri staljinizam, dok je iz našeg, još socijalističkog, već provirivala pri- kaza kapitalizma. – U takvom krojenju stvarnosti bez slobode, kao nečasnoj raboti, sudjelovali su u DDR-u i neki profesori na humanističkim fakultetima, kojima su studenti postali odgojna briga, umjesto stručne. Zato je nakon ujedinjenja i pro- klamiranog obrata ( Wende ) ili svojevrsnog svjetovnog obraćenja, na Istoku valjalo strukovno preustrojiti napose filozofske fakultete, u čemu sam 1994. – sa strane – imao čast i sam sudjelovati. Onomad u Rostocku, petnaest godina ranije, uvijeno su mi dali do znanja kako im ne bi bilo drago da im zapadnim novotarijama kvarim studentsku omladinu. Da moram uzeti u obzir... to što su neki došli iz svojedobnih takozvanih radničko-se- ljačkih škola, onih žalosnih postaja spomenute ideološke preobrazbe. Vidjelo se to i s moje nemogućnosti ikakvog singularnog pristupa, a kolektivno mi i nisu mogli ostati u sjećanju, osim po posvemašnjoj šutnji. No, u najmanju je ruku bilo bizarno to što me kolege mole za razumijevanje oko studentskog neznanja, koje nisu ublažili svojim znanjem, osim ako ga – ne daj Bože – sami nisu imali. Ili bi još gore bilo da ih pitam što to onda kod njih mogu naučiti naši studenti u razmjeni s matičnom zem- ljom toga jezika i književnosti. No, to je bilo pitanje za Vijeće i Senat u Zagrebu. Romantizam da ne obrađuju jer im je nazadan, pa im nije u studentskom progra- mu. Ali u mome studijskom jest – uzvratio sam – i to napisanom i prihvaćenom s njihove strane. Tako stvar može biti bar komplementarna. Ovo moje neka je uvala u njemačkom književnome moru. Htio sam im stvar olakšati. Jer bilo je gotovo obrat- no, ali zar da takvom ciglom s moje strane baš sad još i sve pogoršam... No, na zadnjem sam predavanju namjerno govorio o Bonaventuri i njegovim noć- nim bdjenjima u zemlji, „gdje je generalno zabranjena svaka satira“. Bilo je to revo- lucionarno djelo s početka 19. stoljeća i zato valjda gotovo namjerno zastrtog au- torstva. A ono je bio označeni citat u sklopu šire tekstovne demonizacije političkih