Nova Istra

254 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Ivo RUNTIĆ sti pri vlastitim postupcima – možda i previše... Pa da mi se dogodi da s hodnika u naš pun kupe ubacim poruku:„Moja prva dva Rusa“, i to baš na njemačkom. Naime, vani su me dvojica pitala za cigarete. Kao još-pušač, ostavio sam im cijelo pakiranje. Pa čak ni taj potez nije bio spontan, nego u taj isti čas smišljen, tako da ni u vezi s tim ne mogu puno reći u obranu svoje pameti. Eventualno to što su svi ti drugi istočnjaci imali Ruse za vratom, osim nas, pa je u tom čuđenju bilo ponešto i od patriotskog ponosa, ili kako da to drugačije nazovem… Jer, nismo mi svoje brodovlje krstili na- zivima poput „Sovjetsko prijateljstvo“ i slično, već oni, i tako i gore. Zato je u mom uskliku bilo nešto od pravovjerne objave. No, nehotično je time položena i prva so- lidna cigla moga zida prema njihovu jer je glas o takvom prozivanju u Rostock stigao zacijelo puno prije našeg vlaka. Ionako bi vjerojatno stiglo, ili je stiglo, i izvješće o našoj maloj inspekciji zida s njihove strane. – Nije moje, da se mistificiram u takvim ulogama. Čak ni ono u vezi s intuicijom to nije, ali se i to, kao otegotno, ovdje može zapostaviti jer se – doduše, puno kasnije – saznalo kako je mala i brojčano sve manja Istočna Njemačka imala čak pola milijuna članova Službe državne sigurnosti, vulgo: špijuna, to jest na trideset stanovnika jednog, pa ih je u onom vlaku morala biti bar nekolicina. Protiv takvih teutonskih majstora pretjerivanja svijet ionako nikad nije imao pravoga protusredstva. U Rostocku se s njihove strane štošta odvilo u znaku postupka kažnjavanja za prijestup u vlaku. Jer, tko bi od njih nakon onog na sebe smio preuzeti rizik ljuba- znosti, koji bi bio nešto više od puke učtivosti? Gostoljubivost prema gostu, nosiocu verbalnog delikta? Moj zagrebački partner u suradnji, kolega Bernhard, morao je tijekommoga gostovanja prisilno izbivati na svojoj„dači“, što je kao izgovor bilo kraj- nje neuvjerljivo i nepojmljivo, s obzirom na njegovu narav i pristojnost. Kao vodstvo (a ne pratnju) dodijelili su mi ideološki provjerenog lektora sa zagrebačkom ugo- vornom obavezom. To je s moje strane s indignacijom bilo odbijeno iz formacijskih, obiteljskih i turističkih razloga, što je imalo vrijednost jedne solidne zidne cigle. Izvjesno mi je da nas je onaj pripuz svejedno čitavo vrijeme potajno pratio. Zacijelo se nagledao sjeveroistočne pučine, zakrivljenog mola s ogromnim svjetionikom, ku- pališnog i lučkog mjesta Warnemünde. Mogu se samo nadati da sam treću ciglu sa svoje strane zida neopazice ugradio u sustav, koji je sve sumnjičio i zato svakog kontrolirao. Riječ je o onom suputniku iz kupea, koji je moju verbalnu gestu u vlaku popratio sifisantnim smiješkom. Bio je to začetak puno više nego sedmodnevnog prijateljstva, sa svakovečernjim posjetima, svaki put drugog smjera u dolasku i odlasku. Dr. Peter Brauer, docent s medicine, u suradnji svog fakulteta nije imao prilike sa suprugom (ili sam) posjetiti ni Gru- ziju, a kamoli Zagreb. Zato smo na sve načine – jamstvima, sredstvima, molbama konzulatu DDR-a u Zagrebu – uzaludno pokušavali bar njihovoj djeci uzvratiti