Nova Istra

253 Ivo RUNTIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI zid od mosta sve razlikuje, ako ono prvo podrazumijeva uzimanje i ograđivanje, a ono drugo davanje i otvaranje, te da ih nekako veže jedino beton u domeni konkret- nog materijala, no ne osobito... Stvar sa zidom postaje, dakako, ozbiljnija kad se imaju u vidu i oni pojedini nuž- ni, to jest korisni oblici sužavanja slobode, kao što su, na primjer, zatvor, internat, bolnica, pogotovo karantena. Ipak, konstrukt zatvaranja, zvani zid, presudno uvijek znači umanjivanje slobode, bilo da se radi o logoru, deportaciji čovjeka, progonstvu ili egzilu jer je represivnim režimima upravo to na umu, čak i imanentno. (Most je pritom selektivniji.) Ali ako treba, graditelji zidova učinit će svoje i pod cijenu samoizolacije, kao što to pokazuje ona Ulbricht – Honeckerova istočnonjemačka zaslijepljenost i ušančenost – upravo začahurenost – pred nezadrživom brzinom promjene i njezina ostvarenja. Eto, još 12. prosinca 1990., prilikom jednog od ka- snijih posjeta Rostocku, uručen mi je pompozni kalendar za predstojeću 1991., sa svim dotadašnjim otrcanim parolama i dedeerovskom amblematikom potpunog zatiranja realnosti. A kad je ostarjeli Ilja Erenburg naslutio ideološko zatopljenje u SSSR-u, požurili su se posljednji vlastodršci istočne Njemačke da još jednom gurnu glave u pijesak demantijem, kako se to ne odnosi i na njih. No, i prije ovakvog razvoja (koji to nije bio), to jest spomenute 1979., odlučio sam se suprotstaviti aveti zida u svim njegovim vidljivim i nevidljivim oblicima. Jer on se bio usadio jednako u glave oficijelnih ljudi koji su mi bili domaćinima u Ro- stocku, kao i onih običnih tijekom svakodnevnih susreta, pa tako, primjerice, i oso- blja, kakvo je odmah nakon slijetanja bilo ono restoransko još u Berlinu. Posluga nije bila u prvom redu uslužni personal, kad je od većih skupina očekivala, čak i nalagala razmještanje po odvojenim stolovima u polupraznoj dvorani. Nas je troje valjda ocijenjeno kao još taman podnošljiva jedinica za mali stol. Ne sjećam se ondje drugih lokala iz toga doba, osim otužno samoposlužnih. A vjerujem svom sjećanju, ne manje negoli onim odsječcima, u kojima ono šuti. Uostalom, budući da ovakvoj fakciji ne treba fikcija, sve čega se spominjem iz tih davnih dana, i postojalo je, pa dakako i kao jamstvo, da je uopće bilo ili da se zbilo. Dakle, u onoj zalogajnici – što li je bila – papirnate servijete dobivale su se isključivo uz porciju od pola pileta, ni uz što drugo. A mi smo samo radi toga drugog zatražili servijete te, plativši oboje, ostavili ono prvo kod blagajnice. Ustobočili smo se – što se kaže – i gotovo je uspje- lo. No, kako vrag nikako ne spava, nosili smo piletinu sa sobom kao neplanirani provijant u vlaku. Koliko smo samo filmova gledali s radnjom u vlaku, s presudnim zapletima i ras- pletima, uz orkestrirano kloparanje kotača? A ja sam svejedno bio toliko neoprezan s onim uzvikom o njihovu bratskom sovjetskom narodu! A toliko sam inače vjero- vao svojoj intuiciji, bio sav u prevenciji, ustrajao oko predostrožnosti i skrupulozno-