Nova Istra

256 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Ivo RUNTIĆ moćnika u ondašnjoj Pruskoj; dakle, na njihovu domaćem tlu, u osvrt napoleonskih ratova i prvih Beethovenovih slobodarskih simfonija. Uzalud, nisu to shvatili kao ci- tiranje, već otprilike kao verbalni delikt. Slijedila je zato još pouka o pjesnicima koji – žele li živjeti – ne smiju pjevati. Tako se onda jedan od njih i objesio, dok je drugi pobjegao preko zida svih zabrana. Frapantna je bila podudarnost sa stvarnošću, i meni samom nepojmljivo, što sam je bio našao, jer sam i opet citirao iz djela, a oni su mislili da evociram nedavne dvije aktualne životne sudbine njihovih suvremenika. Subverzija, dakako; cigla uz ciglu. Sjećam se samo da mi se nitko nije usudio česti- tati na kraju. No, šutnja mi je ovog puta bila draža od ikakva aplauza jer sam usput ukazao i na naivnu postavku poetike socijalističkog realizma, izokrenuvši postulat o književnosti kao subjektivnom odrazu objektivne stvarnosti... Jer, eto, u životu upravo zbog politike bude i prakse onog objektivnog odraza subjektivne stvarnosti. Kad su stvari u redu, govorim o njima rado i s pasijom. No, kako je ovdje u pita- nju bio posvemašnji društveni nered, dao sam prednost ljudskom faktoru kao ipak presudnijim pred onim predmetnim. Napokon, pa i radio sam gotovo cjeloživotno s tim faktorom; naime, s mladima. Što se, pak, predmetnoga svijeta tiče, stvari i same znaju govoriti o ljudima. Ipak, kako ovdje ustanoviti red u pisanju o neredu stvari? Možda da kažem kako bi svenjemački nered nekako bio nonsens , a da je istočnonjemački ipak sadržavao ne- što od lude metodičnosti u sebi. Neka to onda bude vidljivo i u ovom prikazu. Tako je, primjerice, tople vode uvijek bilo tijekom vikenda u hotelu. (Za lupanje sobnih vratiju nemam objašnjenja, osim u nekoj općoj razuzdanosti.) U komunalnim su se stvarima domaćini ponašali kao da su oni pronašli toplu vodu, kao i hladnu, a slično su zbrinjavali i onu otpadnu. Vrelovodi i cjevovodi išli su nadzemno u zabrinjavaju- ćoj isprekrižanosti, estetskoj i ekološkoj nebrizi – tako se činilo – od grada do grada, kao da su i cijevi stvar tek nedavno izumljena, pa još nije stigla biti stavljena pod ze- mlju. (Ono što sam vidio kod Schwerina nisu bili naftovodi.) A stanovi u koje sam sve češće zalazio bili su svi jednaki: jedinstvenog tipa kuhinje, jednakih hladnjaka, stropnih svijećnjaka, linoleuma, tapeta, zavjesa, keramičkih pločica... Zbog loše su izolacije kupaonice bile najvrelije prostorije jer su sve druge propuštale toplinu. Pred kućama su noću svejedno za hladnih dana ugibali „trabanti“. S jutra se moglo gledati kako neuspješno pokušavaju oživjeti tu plastiku. Govorkalo se i to da ih takve s proljeća grickaju svinje po poljima. Uzdužni presjek istočnonjemačkog otpada i smeća (papir, karton, plastične vreći- ce, kutije) bio je devedesete godine pružni prizor s obiju strana novootvorene linije Rostock – Lübeck – Hamburg. Kao da domoroci s istočne strane nisu bili naviknu- ti kamo s tolikom ambalažom. Višekratno su dnevno konzumnim poslom povratno odlazili na zapad, najprije čak i besplatno.