Nova Istra

251 Ivo RUNTIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Dug je bio put dotle, a ni onaj autobus s inozemnim studentima još nije bio pro- pušten ispod svih rampi, od stražarskog mjesta do mušice osmatračkog. Stalno niz tobožnju granicu, nikako preko nje. Valjda zbog truckanja od opetovanih kontrol- nih zaustavljanja ili zbog žalosnih usputnih prizora s istočnonjemačkim mrtvim morem ispražnjenih kuća slijepih otvora – ili sve zajedno – navelo je Finkinju Kaiu Selkamu na jedinstven povik „hajdmo onu prikladnu“, što se pretvorilo u pjevanje koje su svi prihvatili i od kojeg se naš autobus nije samo treskao, nego i orio: Il mare stava sereno . Iduća stajanka nije bila predviđena, nego prisilna. Ušli su nas i šesti put pregledavati, zagledavajući bolje Kaiinu i moju putovnicu. A kako pjesma svejedna- ko nije prestajala, nego se permutacijom riječi kao Sereno stava il mar notno perpe- tuirala, mi im na upozorenja upravo zbog našeg pjevanja nismo stigli odgovarati, pa su na kraju odustali oni, a ne mi. Moj idući boravak u istočnom Berlinu bio je studijski, 1979. (opet sam pone- što „stasao“), u okviru suradnje dvaju sveučilišta, ovaj put zagrebačkog i rostočkog. Sedmodnevni se boravak, dakle, ni s jedne strane nije mogao (niti htio) smatrati turističkim, samo zato što sam putovao s obitelji, ali DDR se, eto, baš te godine u brojnim brošurama i plakatima izdavala za turističku zemlju. Sletjeli smo u istočni Berlin, pa je do polaska vlaka za Rostock bilo još dosta vremena za razgledavanje, kao i za ručak. Najveća atrakcija bio je, nažalost, još uvijek zid, ali ga se nije noglo vidjeti, pa ni prići mu, koliko god se to sviđalo mom subverzivnom duhu. No, ipak sam mu se nekako, logičkim kretanjem prema sve vidljivijim fortifikacijama i sve manje vidljivim prolaznicima uspio približiti kao mjestu. Ali tek što mi je ušao u vidno polje, i još daleko od moje mogućnosti zagledavanja, oni su bili brži i opet se zagledavali u moju putovnicu.„Crveno vam je pred očima, dok gledate moju crvenu putovnicu. Poznam taj osjećaj otprije“, uzvratio sam na njihovo osorno pitanje što tu tražim (moj njemački bio je u međuvremenu osposobljen za igre riječi). „Nekakav most ili nathodnik, da izađem iz ovog nigdina.“ Skupe brošure s prikazima istočnog Berlina daju mi i danas za pravo. Zid se na njima nigdje ne vidi. I tekstovno je potpuno prešućen. S nijemim cinizmom i lažju prešućivanja željelo se proizvesti dojam: mi smo svijet. Onomad sam (jer bilo je još mojih i posjeta i predavanja) s većim pravom nego dotad mogao dodati „niste“ ili „ovako vi, iako vas je moja zemlja među prvima priznala“, na što nisam bio ni voljan ni ponosan. Mogao sam mirno spomenuti i njihovu famoznu i samozvanu turističku promidžbu ili pokazati onaj isti informacijski materijal, što opet oni ne bi bili voljni ni slušati ni gledati. Osjetio sam tad drugi put nešto gotovo kao njihov mazohistički zazor od slobode, baš totalnu začahurenost u slijepoj zadojenosti za poviješću, posluhom, zadrtim vršenjem dužnosti. Bio je to svijet voljno poraženih i poniženih Kafkinih kreatura – nikakvo čudo što se tada taj autor u njih nije nalazio