Nova Istra

250 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Ivo RUNTIĆ Opet jednoga listopada, dana tridesetog, a godine l963., obreo sam se u sveuči- lišnom gradu Münsteru, „stasao“ kao već stariji student germanistike za jednose- mestarsku razmjenu u suradnji. U domu sam upoznao apsolventa, koji je na sam dan podizanja Berlinskoga zida prije dvije godine, 13. kolovoza, izbjegao na Zapad. Zajedno smo s mnogima, negdje u studenom, otišli na sveučilišni trg ispred rezi- dencijalnog dvorca na komemorativni zbor ubijenom američkom predsjedniku J. F. K.-u, koji je sa zapadne strane zida izgovorio riječi: Ich bin ein Berliner! Idućeg mjeseca skupina stranih stipendista posredstvom kuratorija „Nedjeljiva Njemačka“ otputovala je u posjet Berlinu, gdje ju je dočekao predsjednik kuratorija „Nedjelji- vi Berlin“. A gradonačelnik zapadnog dijela i kasniji kancelar Savezne Republike Willy Brandt objašnjavao je kako kolutovi žice, opleteni oko prečaka s one strane, sprečavaju od bijega otamo, a ne od zapadnog upada onamo. To se itekako vidjelo. Zato je u idućim godinama takvo krunište zamijenjeno ovalnim krovištem, penjački neosvojivim s istočne strane. I takav je stajao čak dvadeset osam godina, a ona poprečna unutrašnjenjemačka granična brazda, široko zarovana, opletena ježevima, žicom i koječim drugim ubo- jitim još i dulje, punu četrdeset jednu. S Bismarckova tornja blizu Göttingena doi- mala se poput neobrađene rane, taman ušivene za prvu priliku, dok do one druge na groteskni način neće nikad ni doći. Ili kako je ono Ulbrichtov nasljednik Honecker „nudio“ svojim podanicima još sto godina berlinskog zida . (Ispao je nestručnjak čak i za beton jer – kako kažu – ne traje toliko.) Ali gdje povijest ne priznaje farsu, valjda zato što je takva često i sama, zacijelo podnosi ironiju, pogotovo zato što ju je ovdje sama i proizvela. Naime, 7. listopada 1989., točno u isti mjesec i dan, kad je one zlosretne 1949. u ideološki, vojni, ekonomski i svaki drugi probni pogon stavljena Istočna Njemačka, došlo je do polutajnog sastanka Gorbačov – Honecker. Upravo mjesec dana potom zid se 9. studenoga 1989. stao osipati, a prije toga i istočni Ni- jemci, i to po nekim poslanstvima, koja su ih unutar istočnoga bloka udomljavala. Na sve nesigurnijoj političkoj platformi one nekadašnje čvrste vlasti obrele su se do ožujka 1990. još dvije sovjetske marionete – Krenz i Modrow – a onda su uslijedili slobodni izbori, koje je dobio De Meziere, pristojnijeg izgleda i imena. Svejedno, danas su već svi oni zaboravljeni – osim gomile što se ovaj put neometana ispela do vrha vremenski nagriženog zida, skandirajući Mi smo narod . Za upućenije je to bio znak dramatičnog nastavka one smione Brechtove pjesme nastale nakon pokuša- nog ustanka masa od 17. lipnja 1953., gdje pjesnik vođama nezadovoljnima takvim narodom poručuje neka onda sebi potraže koji drugi. Ta objava kraja nemalo tride- setogodišnje agonije obišla je kao snimka svijet: nekoliko tuceta jahača dojučerašnje apokalipse na onom bedemu, ispred njih mladić stojeći raširenih ruku, dok je pred njim ono što se zove čitav svijet.