Nova Istra

244 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ ( social networks ), tada tome više ne mogu doskočiti nikakve utopije nadolazeće za- jednice. Kontrola više nije kolektivna. Sada se tehnosfera obraća svakome i nikome u zahtjevu za interakcijom, čak i kada stojimo u posvemašnjem zamuknuću pred takvim strojem neljudskoga. Ako nema „društva“, tada se suvremena umjetnost raz- meće pozivom za više solidarnosti i javnoga dobra zajednice. A iza njezinih leđa i posljednjeg utočišta institucije muzeja stoji „Veliki Treći“ globalnoga kapitalizma – korporacija . Cinizam je mahnitosti koja podržava „ono“ što više nije ni transcen- dencija ni imanencija života samoga da može biti samo simulakrum već viđenoga djelovanja umnažanja do „misterija beskonačnosti“. Iza svega stoji još samo bezlično „se“ ( das Man ) duha korporacije. I zato je suvremena umjetnost njezin autonomni i suvereni krug u beskonačnome lancu preobrazbi. Bog se nadomještava vladavinom kapitala. A budući da je globalni neoliberalni kapitalizam u znaku spekulativno-fi- nancijskoga isisavanja novca iz akumuliranoga viška vrijednosti u nematerijalnome radu, suvremena umjetnost kao vizualna inscenacija realnoga svijeta postaje ono što daje korporaciji estetski izgled/privid savršenstva. Zašto su „šok“ i „provokacija“ postali estetskim sredstvima psihotehnike života, a ne umjetničkim nadomjescima za ljepotu i uzuvišenost? Razlog zacijelo leži u tome što više ne ispunjavaju svrhu koje je još imalo autonomno umjetničko djelo postavljeno u središte odnosa između stvaranja i užitka. Razaranje djela u suvere- nome pravu na život slobodnoga tijela zahtijeva druge metode interakcije umjetnika i javnosti. Čini se da su seksualnost i mahnitost ono što stoji kao protupol politici i ideologiji u formi kritičke društvene participacije filma. 41 Ogoljeno tijelo u prostoru korporativnoga vlasništva kao što je muzej suvremene umjetnosti (MoMa u New Yorku, primjerice) samo je uvjetno ekscesivno i skandalozno. Pravi je problem u tome što je sama estetika korporativno određenoga globalnoga poretka u znaku čudovišne sinteze stvaranja-razaranja umjetne stvarnosti, pa je to nalik ravnoteži kaosa i poretka poput uzajamnoga suživota politike i religije, ideologije i mistike posthumanoga tijela u njegovim preobrazbama. „Korporativno tijelo“ ne nalazi se, međutim, negdje fiksno u prostoru zemlje. Ono je upisano u njegove praznine i nig- dine. Metafizički gledano, ono „jest“ Ništa kao ono realno što se samo iz sebe proi- zvodi-stvara-konstruira poput emergentno-kontingentne logike tehnosfere. Sve što nastaje u tom procesu ništavno je i krhko u svojoj egzistenciji, kao i materijali od ko- jih je satkana umjetnost kraja povijesti. Sintetično doba iziskuje sintetične materija- le, digitalne strune, nematerijalnost informacije. Platon je u pojmu mimezisa , kamo je smjestio bit umjetnosti, osobito pjesništva, pretpostavljao njegovu povezanost s 41 Vidi o tome: Laura Mulvey, Death 24 x a Second: Stilness and the Moving Image , New York: Reak- tion Books, 2006.