Nova Istra

243 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI stavljaju posljednje zone otpora suvremene umjetnosti spram nezadrživa procesa estetiziranja. Njegova je težnja univerzalna. Sve preobraziti u neljudsko! Sve učiniti fetiškim karakterom tehnosfere koji je utoliko čudovišniji ukoliko je estetski „ljepši“ od umjetničke slike kao svojega predloška. Je li, dakle, estetika kao cognitio sensitiva postala više od procesa dizajniranja svijeta? Ako dizajn shvatimo proizvodno-stvaralački-konstruktivno kao bit obrata este- tike od novoga vijeka do suvremene umjetnosti događaja, tada je jasno da je čitav problem „mahnitosti“ suvremenih tehnologija u tome što su upravo one i njihov jezik napustile okrilje pragmatike znanja i postale epistemičkim strategijama života samoga. Dizajn ne uljepšava okolni svijet. Iz estetske forme života rađa se konstruk- cija singularnoga identiteta. Njegova je funkcija postala sama forma nastanka „no- voga“, pa je posve razvidno da stare kategorije sredstva i svrhe, istine i privida valja napustiti. „Novo“ zastarijeva trenutkom nastanka. Premda formalno može trajati u iluziji beskonačnosti „cijelu vječnost“ u virtualnoj realnosti vlastita izgleda, problem je u tome što ubrzano zastarijeva ono što „novome“ daje privlačnost i moć estetske fantazije. Zastarijeva, naime, potreba za„novim“, kao potreba za inovativnim i inven- tivnim samim po sebi. Umjesto toga, riječ je o insceniranju potrebe za užitkom kao demokratskim pravom svih pod cijenu banalnosti i trivijalnosti samoga uzvišenoga objekta užitka. U romanu Breta Eastona Ellisa Američki Psiho ( American Psycho ) serijski ubojica s Manhattana, pripadnik oligarhijske elite moćnika, psihopatološki usmjeren na zločin kao estetsku fascinaciju mesom ( corpus ), a ne tijelom ( body ), beskonačno se dosađuje u praznini društva spektakla. 39 Zato je komadanje žrtava i užitak u reklamnoj metafizici kapitalizma sublimna katarza onoga neljudskoga kao takvoga, a ne tek ludoga pojedinca sa sadističkom željom pokoravanja Drugoga. Psihotehnike života, kojim se danas suvremena umjetnost bavi u svojim raznolikim eksperimentima s biopolitikom, završavaju autoimunim sustavom ravnoteže poret- ka i kaosa. Ono što nedostaje samome životu nije nikakva stoička vježba egzistencije kakvu su preporučali Foucault i Deleuze u nemoći pred uznapredovalim tehnologijama discipline i kontrole suvremenoga društva. Nedostaje upravo ono što je sam Dele- uze u svojem posljednjem i toliko presudnome ogledu za čitavu misao digitalnoga doba Postscript uz društva kontrole ( Post-scriptum sur le sociétés du controle ) najavio kao neposrednu budućnost. 40 Nemamo više pojam društva. Umjesto njega, umna- žaju se mreže komunikacije. Mnoštvo socijetalnih odnosa isprepleće se s nizom po- stindustrijskih sklopova vrijednosti. Kada je društvo postalo„društvenimmrežama“ 39 Bret Easton Ellis, American Psycho , London – New York: Vintage, 1991. 40 Gilles Deleuze,„Postscript on the Societies of Control“, October , vol. 59 (zima, 1992.), str. 3-7.