Nova Istra

241 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI mišljenju i umjetničkome djelovanju ne odvija u jednome i homogenome načinu refleksije. Umjesto tog pristupa, svjedočimo mnoštvu izokrenutih perspektiva. Radi se o poretku koji se može opisati kao strukturno samoorganiziranje mreže u kao- tičnim situacijama. Prema tome, shizofrenija nije tek bolest izokrenute svijesti koja ne može ono realno uzeti kao traumatsku jezgru života bez njezine simboličke pre- obrazbe u imaginarno. Psihotehnike života u globalnome kapitalizmu, paradoksalno, pretpostavljaju da je stvarnost shizofrena i da je svijest o toj i takvoj stvarnosti nužno dvostruka. S jedne je strane prihvaćanje realnoga kao simboličke moći Zakona u formi kulture emergentnih mreža, što je samo nastavak svega onog što produktiv- no traje od estetizacije objekta Marcela Duchampa, pop-arta do postkonceptualne umjetnosti bez objekta. S druge, pak, strane kritičko prevladavanje realnoga ozna- čava suočenje s mračnom stranom svijesti koja dionizijski od trenutka kada se u biti avangarde događa subverzija i obrat spram suverenosti tjelesnoga događaja slobode nastoji svijet otvoriti transgresijom njegove estetske konstrukcije. Jedino što preo- staje u toj borbi između integriranosti i apokalipse jest nadilaženje binarnih opreka uma i tijela. S pomoću radikalne seksualnosti samoga života sve postaje fluidno i izgledno. U slučaju Artauda, međutim, seksualnost je muka singularnosti bića. To je nje- govo prokletstvo u ovome svijetu jer je svako udvajanje kao čin„prirode“ ujedno i čin grešnosti duše u ontologijskome značenju te riječi. Ni religija ni politika, ni ideolo- gija ni estetika ne mogu dospjeti do središta one čudovišne mahnitosti koja pokreće „stroj Unheimlichkeita “. Derrida u svojoj analizi subjektila kao načina„pisanja“ Artau- dove duše, njegove piktografije i piktograma pokušava razotkriti zašto se mahnitost čak i u jezičnome smislu podrijetla riječi odnosi na nemogućnost značenja unutar vrhovnoga označitelja. Ako na njemačkome riječ „ludilo“ dolazi iz onoga čega nema u smislu prisvoja kao što je riječ Ohne-Sinn (bez-smisao), tada je jezik već uvijek me- tafizički određen vlastitim logičko-racionalnim utemeljenjem. Mi smo opsjednuti jezikom početka ( arhé ) kao jezikom iz kojeg iskrsava sva raskoš oslikotvorene jasno- će i razgovijetnosti. Takva je bila nakana Descartesova racionalizma. No, jezik kao subjektil upućuje na „opsjednutosti“ druge vrste. Poput dispozitiva moći, koja ne do- pušta da mu jezik metafizike bude zakonom, pa traga za alternativnim smjerovima izlaska iz labirinta samoga života. Derrida otuda razdvaja ono što pripada subjektu i ono što jest događaj subjektila . To nije puka negacija subjekta i pad u iracionalnost. 36 Ne ulazeći detaljno u suptilne analize slikovnoga pisma kao novoga jezika znakova i što je ono uistinu značilo Artaudu u stvaralačkome smislu komunikacije, dostatno 36 Jacques Derrida, „From Un-Sense to Subjectile“, u: Jacques Derrida – Paule Thévenin, n. dj., str. 59-170.