Nova Istra

239 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI iz razumijevanja filma kao događaja i kazati, poput Ludwiga Wittgensteina, da je suvremeni film: „obojani i intenzivni epoché “. 33 „Ono“ ili o tehnosferi kao umjetničkome događaju Što to znači? Ponajprije, slika koja ne oponaša stvarnost kao podrijetlo mahnitosti, nego upućuje na metareferencijalnost samoga medija koji svoj razlog opstojnosti ima u tehničkome načinu razotkrivanja bitka nije sredstvo neke fantomske nara- tivnosti. Ona ne pripovijeda o nečemu. Umjesto toga, „ono“ što se ovdje događa proizlazi iz tehničke preobrazbe stvarnosti iz prirode u dispozitiv umjetnoga živo- ta kao kulture. Dodajmo tome, riječ je o masovnoj kulturi industrijskoga društva reprodukcije objekata. Iz svega je razvidno da objekti te kulture više nisu relikvije pohranjene u crkvama i katedralama, artefakti umjetnosti iz daleke prošlosti izlože- ni u muzejskim odajama. Mjesto čuvanja događaja iz tzv. stvarnoga života bitno je razmješteno iz prostora svetosti u prostore intimne opscenosti. Golo tijelo postaje više od estetskoga objekta. Nije stoga začudno što je tajna povijest pornografije od glamuroznih privatnih zabava do transparencije seksualnosti bez granica u doba demokratizirane digitalne kulture ono koje više ne nastanjuje duhovne potrebe za umjetnošću, nego kulturne potrebe za totalnom estetizacijom„grijeha“. Slika u kinematičkoj formi ne prikazuje i ne predstavlja opsjednutoga čovjeka u masovnome društvu sustavnoga ludila. Ono što je u ovome metareferencijalnome obratu od jezika k slici uistinu čudovišno, a otpočinje dvama filmovima nadreali- stičke poetike krajem 1920-ih godina, jest upravo mahnitost kao bit korporalnosti suvremene umjetnosti. Filmovi koji se, dakle, bave tzv. mistično-religioznom tema- tikom ne oskvrnjuju vjeru time što na mjesto svetosti uspostavljaju kult obnaženoga tijela u ekstazi, poput performativne inačice Berninijeve skulpture Sveta Tereza u ekstazi . Prava je zadaća tih filmova da kognitivno-senzorne mape modernoga pro- matrača podese za učinak derealizacije . To se mora dogoditi da bi suvremena umjet- nost sebe opravdala polazeći od suverenosti događaja tjelesne inskripcije patnje i boli kao najvećega mogućeg užitka ( jouissance ). Mahnitost ne dolazi iz objektiva kamere. Ne skriva se niti u projekciji fascinantnoga pogleda Antonina Artauda koji u Stradanju Ivane Orleanske igra ludoga redovnika uvjerenoga da je Ivana Orleanska sâmo utjelovljeno zlo i da je treba spaliti na lomači. Uzvišenost u formi mahnitosti dolazi iz objektilnosti slike kao događaja. To je ono što nadilazi svaku subjektivnost 33 Ludwig Wittgenstein, Remarks on the Philosophy of Psychology , sv. I-II, Oxford: Basil Blackwell, 1980.