Nova Istra

235 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI vine, sperma, krv) ništa više negoli rezultat vladavine poretka umjetnosti kao čiste objektilnosti tehničkoga objekta. Unaprijed moramo kazati da se ovdje ne radi tek o promjeni označitelja. Primjerice, da pohvalu subjekta u Lacana i neomarksizmu zamijenimo ravnodušnim priznanjem vladavine objekta kao dispozitiva moći. U su- vremenim ontologijama novoga realizma i „materijalističkoga objektivizma“ kojemu čovjek predstavlja, kao i u neognostika, tek grešku jednog okrutnoga Boga u procesu stvaralačke evolucije ovo je uobičajeno. 28 Vratimo se dionizijskoj mahnitosti umjetnosti u doba najvećeg vizualnoga do- sega povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Već je iz toga jasno da se tajna same „stvari“ u njezinoj moćnoj izvedbi Unheimlichkeita ne skriva u slikarstvu ne- predmetnosti ili estetskoga objekta (Maljevič – Duchamp). Jednako tako, nećemo je pronaći niti u uznapredovaloj umjetničkoj fotografiji za koju još uvijek narativnost prizora iz tzv. realnosti ima snagu vodećega načela oblikovanja estetske zbilje. Nai- me, fotografije su sve do 1960-ih godina i pojave televizije bile mimetičko-reprezen- tacijski praktikum stvarnosti kao nadomjestka za Bildungsroman . U njima se epika pripovijedanja obiteljskoga života miješala s poetikom melankolije i žalovanja za izgubljenim objektom ljubavi nakon smrti u nasilnoj pogibiji rata ili samoubojstvu s razlogom. Nitko nije tu epsko-poetsku metareferencijalnost teksta, kojom se gra- đanski stil umjetničke fotografije razvio nakon I. svjetskoga rata u Europi i diljem bogatoga Zapada, bolje teorijski dohvatio od Siegfrieda Kracauera. Za njega se, naime, fotografijom ne prikazuje i ne predstavlja stvarnost, nego se inscenira njezi- na realna iluzija ovjekovječenja u objektima mrtve prirode od izvanjskoga krajolika modernoga grada do unutarnje perspektive uređenja društvenih odnosa pojedinaca iza spuštenih zastora. Fotografijom se konstruira produktivna melankolija zlatnoga doba art-deco kapitalizma . Prostorni kontinuum koji zahvaća fotografija odgovara vremenskome kontinuumu toga vremena. Tada neohistoricizam osvaja posljednju oazu ljudskoga života i pretvara ga u slikovni igrokaz s kulisama – subjektivnost in- dividuuma. 29 Slikati se u insceniranome prostoru povijesti kao scenografije za gra- đanski dramolet otada postaje obvezom ostavljanja traga identiteta, a ne hirom de- kadentne aristokracije u masovnome industrijskome društvu. Fotografija je uvijek u znaku mirne kontemplacije promatrača. Hladna i„objektivna“ u promatranju svijeta iza onoga što se i u tehničkome jeziku aparata reprodukcije slike ne zove slučajno objektivom . To je neizravni dokaz da su novi mediji objekti tehničke konstrukcije. 28 Vidi o tome: John Gray, Straw Dogs: Thougts on Humans and Other Animals , London: Granta Books, 2003. 29 Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimars Essays , Cambridge,Massachusetts – London: Har- vard University Press, 1995., str. 49.