Nova Istra

234 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ teligencije i robotike. Njihova je jedina stvarnost da su kao tehnički objekti u stanju objektilnosti , da se poslužimo inverzijom Artaudova pojma-piktograma kao što je subjektil . 25 To znači da nadilaze duševno-duhovne razlike. Razlika koja ih u stanju kaotičnoga poretka entropije digitalne mreže održava kao objekte i aktore jedne estetike posthumanizma/transhumanizma dolazi iz posve drukčije konstrukcije njihova ontologijskoga statusa od metafizike kakva se uspo- stavila od Platona do kibernetike. 26 Zbog toga je suvremena umjetnost ponajmanje izigravanje starih rješenja u novome ruhu, premda se tako čini njezina aktualna pro- izvodnja koja u izvedbi i u teorijskome promišljanju još uvijek prebire po arhivima avangarde i pronalazi toplu vodu od pojma repolitizacije do reestetizacije stvarnosti kao društvene ili političke te neke druge „mistične“ strategije njezina opravdanja. Pravi je problem njezine suverenosti događaja u tome što je dospjela do druge strane tamnoga mjeseca. Rastvorila se u zatvorenosti jedne otvorene strukture. Više joj ništa ne treba osim „nove“ estetike emergencije i kontingencije umjetnoga života. Tehnosfera, naime, više nije racionalna tehnika ili iracionalna mogućnost da se nje- zina moć preobrazi iz projekta u projektile. Sve je to postalo zastarjelo. Baš kao i čovjek koji joj na tom putu u beskonačnost bez misterija služi poput beskorisnoga suputnika u međuzvjezdanome prostranstvu. 27 Mahnitost je nekontrolirana kon- trola samoga objekta „ludila“ kao preokrenutoga poretka subjekta. Subverzija u pojmu estetike o kojoj ovdje govorimo ne znači odbacivanje ljepote nauštrb uzviše- nosti, niti, pak, napuštanje estetike djela u korist estetike događaja zbog uvida da je tijelo kao medij u suvremenoj umjetnosti postalo performativnim događajem šoka i provokacije života pred beživotnošću estetskoga objekta ( ready mades ). Ono što valja izvesti u ovome razmatranju jest to da je proces preobrazbe tijela od ljepote do čudovišne nakaznosti, ekstremne izvedbe u društvu spektakla, pa čak i delirija zazornosti u performansima, na filmu, na mreži digitalnih medija (mokraća, izluče- 25 Vidi o tome: Jacques Derrida – Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud , Cambridge, Massachusetts – London: The MIT Press, 1998. 26 Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung , http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen 27 „Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u serijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jed- nom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čo- vjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije“. – Günther Anders,„Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji“, u: Dražen Katu- narić (ur.), Carstvo medija , Zagreb: Litteris, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo Borislav Mikulić.