Nova Istra

233 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI s estetikom djela i događaja nije ništa drugo negoli preobrazba samoga tijela iz du- ševno-duhovne konstitucije čovjeka u konstrukciju stvari/stvora u posthumanome stanju. Nije mahnit čovjek u stanju izokrenute stvarnosti koju vidi kao jedinu pravu stvarnost jer bi to bila skopička i vizualno-epistemička definicija ideologije. Posve suprotno, oznaka mahnitosti pretpostavlja hipertrofiju „ludila“. A ona se ne može kontrolirati psihoanalitičkim vježbama putovanja od nesvjesnoga (jezika) do sim- boličke tvorbe realnoga kao mjesta apsolutne svijesti, što Sigmund Freud određuje znamenitom izrekom: gdje je bilo„ono“, treba postati Ja ( Wo Es war, soll Ich werden ). Umjesto tog psiho-prosvjetiteljstva, na djelu je nešto mnogo čudovišnije. Heidegger je pred kraj života, baveći se umjetnošću i slikarstvom Paula Kleea kao protutežom napretku planetarne tehnike, zapisao da je bit tehnike u „mahnitosti bez utjehe“ ( trostlosen Raserei ). 24 Izvor odakle potječe ta mahnitost koja je autopoietičkoga karaktera, a nije „stvar“ logički artikuliranoga jezika kao sredstva komunikacije, jest u događaju bez prese- dana u povijesti zapadnjačke metafizike, a koji k tome nije samo ograničenoga dose- ga djelovanja, već se rasprostire na čitav svijet u planetarnoj mobilizaciji tehnike. U bitnome smislu tko želi još govoriti o estetici kao epistemologiji osjetilnosti u načinu zamjećivanja „realnoga“ ne smije zaboraviti da njezino podrijetlo nije u ideji ljepo- te. Umjesto mirne kontemplacije koja je označavala klasičnu umjetnost, estetsko je iskustvo od romantike do danas u znaku preokreta metafizičke sheme uopće kojom se umjetnost određivala od iskona. Događaj kojim se uzvišenost iskazuje i pokazuje u svojoj neiskazivosti i nepokazivosti jest bit tehnosfere. Iz nje ne proizlazi više ništa osim„mahnitosti bez utjehe“, kao uvjeta mogućnosti onog misterija beskonačnosti o kojem je još snatrio Hofmannsthal. No, i taj se uvjet sada više ne nalazi u iskustvu religioznoga ili čak filozofijski shvaćenoga Boga. Na njegovo je mjesto suvereno za- sjela samoproizvodnja tehnosfere. U računanju, planiranju i konstrukciji onoga što nije ni priroda ni kultura, ni imaginarno ni simboličko, a, naravno, niti bilo što„real- no“, odvija se njezin zatvoreni krug značenja. Lacan je posve za to neupotrebljiv, kao i čitava psihoanaliza za bilo kakav pouzdani pristup samoj „stvari“ o kojoj se ovdje radi. Drugim riječima, tko želi govoriti o vladavini planetarne tehnike kao kiberne- tički usmjerene tehnosfere u životu bez iluzije postojanosti bitka i njemu primjere- ne svijesti, pa čak i u stanju decentriranoga subjekta, taj mora odbaciti bilo kakvu dihotomiju supstancije i subjekta, svijesti i ludila. Na kraju mora skrušeno priznati da o tome više ništa ne zna. Roboti, androidi, kiborzi nisu „ludi“. Nisu to racionalna bića kontrole emocija, iako nas ovo zasigurno čeka u daljnjem razvitku umjetne in- 24 Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti , Zagreb: Litteris, 2006., str. 219.