Nova Istra

187 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ nagnala da se skloni u književnost i među prijatelje te da uzvikne: „Smatram se naj- boljim prijateljem svojih prijatelja i mislim da niti jedan on njih mene ne voli toliko koliko ja volim prijatelja kojega baš ne volim“. Premda se neprestano uspinjao prema svjetskome priznanju da je genij, nikada nije odustao od svojega političkog opredjeljenja. Imao je čast biti imenovan dopred- sjednikom Suda Bertranda Russela, organizacije utemeljene za obranu ljudskih pra- va . Prema izjavi književnika Antonija Caballera: „ništa ga nije moglo spriječiti da simpatije više usmjeri prema progonjenima nego prema progoniteljima.“ García Márquez to i potvrđuje 1970. godine u pismu upućenome gospodinu Gu- illermu Canu, direktoru lista El Espectador (Promatrač), u kojemu navodi motive koji su ga naveli da odbije mjesto u Kolumbijskom konzulatu u Barceloni koje mu je ponudio predsjednik Lleras Restrepo, među ostalim, i zbog sljedećeg razloga.„Ne mogu biti u službi Vlade svoje zemlje – ne zbog dogmatike niti zbog osvetoljubi- vog mačizma kojim žele prisiliti studente da podignu ruke u vis, niti zbog njihovih eksplozija bijesa koje izvan zemlje odjekuju glasnije nego njihova dobra djela, nego zato jer se ne slažem s cjelokupnim državnim uređenjem uzduž i poprijeko i u du- bini njegove zastarjele strukture“. Život Gabriela Garcíje Márqueza nije bio posut ružama i da bi postigao slavu, morao je savladati niz zapreka. Dovoljno je prisjetiti se samo financijskog žonglira- nja njegove supruge Mercedes Barcha kako bi mogli poslati rukopise Sto godina sa- moće u Buenos Aires. Kako zaboraviti sramotan azil u Meksičkome veleposlanstvu 1981. ne bi li izbjegao da ga režimTurbaya Ayale odvede u zatvor? Sada kad mu više ništa ne mogu, danas ga se ti isti mračni i izopačeni glasovi prepuni mržnje, ruku uprljanih krvlju, usuđuju poslati u pakao. Gabo je vrlo otmjeno i argumentirano književnošću branio uzvišeni stav prema životu. Jasan politički stav izrazio je, pak, u veličanstvenoj kolumni koju je objavio u madridskom El Paísu (Zemlja) pod na- slovom Kraj jednoga neugodnog događaja . U njemu navodi: „Proputovao sam gotovo čitav svijet. Čak me jednom francuska policija uhitila i popljuvala jer su me zamije- nili s nekim alžirskim pobunjenikom (...) Jeo sam ostatke na jednome smetlištu u Parizu, ali i spavao u krevetu u kojemu je umro kralj Alfonso XIII. Nikada, uistinu nikada nisam si dopustio biti ohol i zaboraviti da sam samo jedno od šesnaestero djece telegrafista iz Aracatake. Iz odanosti prema mome podrijetlu proizlazi sve ostalo: moj karakter, moja književna sudbina i moje političko poštenje“.