Nova Istra

185 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Adip Numa SIN TELEGRAFISTA U svakom retku koji napišem uvijek nastojim, s manje ili više sreće, zazvati ne- dostižne duhove poezije i u svakoj riječi ostaviti svjedočanstvo odanosti vrlinama proricanja i njihovoj vječnoj pobjedi nad gluhim moćima smrti. Pisac može pisati o svemu što proživljava, ako je u stanju učiniti to vjerodostojnim. Gabriel García Márquez Olovno nebo toga četvrtka Velikog tjedna i povremene obavijesti meksičkih oba- vještajnih agencija davali su naslutiti da je kobni kraj neizbježan. Zbog toga, kad se proširila očekivana tužna vijest da je Gabriel García Márquez,„najznačajniji Kolum- bijac u povijesti“ umro, željeli smo u nekom zapisu uobličiti naše divljenje i izraziti žalost zbog nenadoknadivog gubitka za svijet književnosti. Jer, književnost na špa- njolskome jeziku izgubila je najvećeg književnika iza Cervantesa. A i oni najsiro- mašniji izgubili su svoj izgubljeni slučaj , kako je samoga sebe nazivao kad je govorio o svojoj ulozi u posredovanju i oslobađanju političkih zatvorenika. Na pamet su nam padali najbolji prizori iz njegovih velikih književnih djela, prisjetili smo se njegove sklonosti životu, predanosti novinarstvu, prema Albertu Camusu najboljem zanatu na svijetu, njegova političkoga kompromisa s demokracijom, odanosti prijateljima i osobito doprinosa u traženju mira među narodima, koji ostavlja čovječanstvu kao veliko nasljeđe. Prošlo je već nekoliko dana, a na mnogobrojnim karticama tekstova ispisanih širom svijeta kako bi se istaknulo značenje njegova djela tinta je još uvijek svježa. Smatram da je najveća počast koja mu se može iskazati osvrnuti se na njego- vo opsežno stvaralačko djelo i na životna gesla koja je, na radost čitatelja i panegiri- čara, sažeo u slavnim rečenicama. „Nikada, ni u kojoj prigodi nisam zaboravio da sam u dubini svoje duše samo jed- no od šesnaestero djece telegrafista iz Aracatake i da nikada neću biti ništa drugo.“ Gabo je bio ponosan na svoje skromno podrijetlo, na siromašno mjesto rođenja. Osjećao je istinsku strast prema obiteljskom okruženju i pretvorio ga u snagu koja mu je omogućivala da bez kompleksa podnese neimaštinu kojoj je bio izložen dok nije postao slavan. Šaljivim je tonom objašnjavao da se u pisanju nadahnjivao zgodama i pripovije- stima svojih djeda i bake, pukovnika Nicolása Márqueza, veterana Tisućudnevnoga