Nova Istra

184 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ sve dok ne ostari, vječnu kumbiju, koji jedva sprječava opći potop; Ljepotica Reme- dios koja luta pustinjom samoće dok se dušom i tijelom ne uznese u nebo; Meme koja je nijema od dana kad ju je majka odvela u samostan s hladnim zemljanim podom da rodi sina Mauricia Babilonija i Aureliano Babilonia, adolescent koji ne zna ništa o sadašnjosti, ali znade sve o čovjeku iz Srednjega vijeka. Na kraju romana ljubav prekida samoću i zatvara zlokoban krug incesta, prokletstva i zle sudbine obitelji. Priču pripovijeda Aureliano Buendía, koji među ratne zgode i nezgode umeće ri- movane stihove o svojim susretima sa životom i smrću: („Pisao ih je na hrapavim per- gamentima koje mu je darovao Melquíades, po zidovima kupaonice, po koži svojih ruku, i u svima se javljala Remedios u omamljujućem zraku u dva sata poslijepodne, Remedios u šutljivome disanju ruža, Remedios u skrivenome vodenom satu punom moljaca, Remedios u vrućem kruhu u svitanje“). Pri kraju romana, zajedno sa sandu- kom pjesama, pali samu povijest obitelji koju je sa svim najobičnijim pojedinostima, sto godina unaprijed, napisao Melquíades. Napisao ju je na sanskrtu, svojemu mate- rinskom jeziku; parne stihove ukrasio je privatnom šifrom cara Augusta, a neparne šifrom spartanskih vojnika“, jer zahvaljujući tajnovitosti poezije,„nije naredio da se ti događaji dogode u uobičajeno ljudsko vrijeme, nego je zgusnuo čitavo stoljeće sva- kodnevnih događaja na način da svi zajedno traju jedan tren“. General u svojemu labirintu bio je vrhunac sage o pustoši koju iza sebe ostavlja sa- moća, o moći i ljubavi te o čudesnoj slavi koja je započela romanom Pukovniku nema tko pisati. To je, pak, priča o starome pukovniku koji, budući da je na rubu gladi, vodi posljednju bitku za život jednoga pijetla. Ta se priča nastavlja kad Aureliano Buendía u Sto godina samoće govori o svojim trideset i dvjema izgubljenim bitkama i opisuje putovanje prema zastrašujućim mehanizmima totalitarizma u Jeseni patri- jarha . Jer, kao što je pisac naznačio u svojemu velikom romanu: „sve što je zapisano u njima (spisima, op. prev .) oduvijek je i zauvijek neponovljivo, jer obiteljske loze osuđene na sto godina samoće nisu imale druge mogućnosti na zemlji“.