Nova Istra

172 NOVI PRIJEVODI Claudia VONCINA knuti nove izraze, često neobične, i oblikovati im geste u neobičnim pozicijama. Mladić je tada, iscrpljena duha, vjerovao da u tim sjenčanjima može iščitavati drugima nepoznate gnome, da razumije i interpretira vidove njihova unutarnjeg svi- jeta; vjerovao je zapravo da u tim slikarijama naslućuje novu humanost. Osobito ga je privlačilo Kristovo lice, toliko da mu je postalo pravom opsesijom i mamilo ga čak i u noćne sate u pokrajnju dvoranu, gdje je bila izložena sveta prilika, točnije ikona, koja je u svojim intenzivnim, žarkim bojama sabirala posebno svjetlo, tako da je, slikana rukom nekog nepoznatog slavenskog umjetnika, licu znala dati pregibe i znakove istovremeno ljudskog i božanskog. Sabran u nijemoj kontemplaciji, svećenik je osjećao neizrecivu snagu lika, koji je samo njemu otkrivao bit božanskoga i strastveno ga privlačio svome misteriju. U tim se snažno proživljenim trenucima u njemu rodila neka druga strast, ona za likovnom umjetnošću, koju je htio proučavati na svoj način, ne otkrivajući je iz povijesnih tekstova, nego iz samih slika koje su govorile vlastitim i istinitim jezikom. Kradući sate snu, uspio je; dakle, cijelom se svojom osobom poistovjetio sa svije- tom sakralne umjetnosti, interpretirajući je kao snažan izraz onoga božanskoga koje nužno mora supostojati s ljudskim kako bi omogućilo svoju objavu svijetu. Za njega su umjetnost i vjera bili neodvojivi i postajali su život kad su se znali energično izraziti, prenoseći poruku ljubavi i žrtve. I to je bila izvjesnost koja ga je nagnala da dohvati kistove, ne bi li pokušao ostva- riti svoj izraz. Tako su nastale jake scene, likovi lica izmučenih i iskrivljenih nadljudskom pat- njom koja je njihove ruke bojila crvenim, a crte lica masnicama. Dominantan je lik bio Krist na križu, ispijena lica i prazna pogleda, tako da je svakome govorio druga- čije. Bili su to opsesivni prikazi vjere, koja je ujedno bila i posvećenost i mučeništvo. Mladić je onda, s obzirom na to da je proturječio samome sebi, osjećao da se mora udaljiti od toga mjesta i potražiti nova iskustva, koja će ga voditi k njegovu cilju. Hodočastio je od grada do grada kako bi nastavio s umjetničkim studijem, nasto- jeći ugasiti neutaživu žeđ, i dalje s entuzijazmom slušajući unutarnji glas koji ga je tjerao da radi, djeluje, izrazi se; isti glas koji je slušao dok je slikao ona platna koja su sve brojnija počivala nagomilana u njegovoj radnoj sobi. U međuvremenu ga je upoznala i šira publika na samostalnim mu izložbama te je bila pogođena snagom njegove kreativnosti jer je u nekoliko poteza i izborom odvažnih boja znao iscrtati figure snažne dramatičnosti. Premda je žestinu svoje jake duše želio umrtviti dugim bdijenjima posvećenima mukotrpnoj meditaciji, u sebi je klicao. Vjera ga je pozivala na to, toliko čvrsta da ga je uvjerila kako je predodređen, najranjiviji, najizloženiji agresivnim furijama svijeta.