Nova Istra

171 Claudia VONCINA NOVI PRIJEVODI Njegov prethodnik, tih i oštrouman svećenik velike kulture, pozvao ga je iz glav- noga grada, gdje je mladić usavršavao teološko obrazovanje. Spominjalo se da je rodom iz nedalekog sela preko granice, idiličnog mjestanca među brdima. Budući da je momak bio starmali i vrijedan, ali iz skromne obitelji, kako to već biva stoljećima, bio je predodređen za svećenički život, no u njega je krenuo sa zani- manjem i bez žaljenja. T ȁ , što ljudski duh ne bi mogao? Kakvo nam samo klupko misli i osjećaja krije? I sam je bliskim prijateljima govorio da se omiljenim autorima priklonio čitajući iz starih svezaka koje mu je župnik posuđivao dok je provodio duge sate na pašnja- cima u brdima. Govorio je da je u onom beskrajnom miru čuo kako se sporo razliježe i do njega dopire božanska melodija zbora anđela. Na vedrome nebu zlatom obrubljeni bijeli oblaci pozivali su ga da se udalji od svijeta i umom dosegne ono uzvišeno i neizrecivo. Krenuo je tim putem, pijući na izvoru pravoga znanja, crpeći samu bit stvari. I pročitao je Bibliju , razmišljao o evanđeljima, proučavao tekstove sakralne i svje- tovne, plakao nad pjesničkim stihovima, naučio silne stranice antičkih i modernih filozofa. Ali iz toga spokojnog i vedrog svijeta odvratio ga je duhovni poziv, koji ga je na- gnao da ostavi roditelje i braću kako bi slijedio svoj put, a koji će ga zauvijek odvesti daleko. Stoga je upućen na teologiju u Beč, gdje je živio po strani, pa i od onog malog broja vršnjaka koji su tada pohađali istu školu. Govorio je da je prošao sate i sate, uvijek iste duge dane, sam i osamljen, u dubo- koj meditaciji kad god su mu to vrlo zahtjevni predmeti dopuštali. Tada je proživljavao neobične unutarnje praznine koje su ga mučile i duboko potre- sale, toliko da je povjerovao kako se mora podvrgnuti pravim napastima. No, premda su ga takvi izazovi privlačili, znao je zanijekati sebe i dušu obratiti onome za što je vjerovao da mu je prava misija: svećeništvu proživljenom intenzivno, aktivno, djelatno, živo. Tijekom oluje sumnji pronašao je novu snagu ne samo na najdražim stranicama nego i u svetim slikama, u likovima razdiruće humanosti koje je davno naslikao neki anonimni umjetnik. Netko je ta platna smjestio u najskrovitije zakutke dugih samostanskih hodnika, upravo ondje gdje ih je jedino pažljivi pogled mogao pronaći. Svjetlost se probijala prigušena sjenama, koje su projicirali lukovi i stupovi, ali poneka je zraka znala snažno osvijetliti zaboravljene detalje i na licu tih figura ista-