Nova Istra

168 NOVI PRIJEVODI Daniel Allen COX kako u nekim jezicima ne mucamo, kako možemo prebrzo posrnuti preko riječi, usta punih tekućine, bez ičega što bi se zagrizlo ili žvakalo. Otkrili smo prokletstvo rječitosti. Pisali smo molitve koje su čista poezija, ali tek obično smeće voditeljima prodava- onice krafni. Kada su strgnuli naše poruke s prozora, počeli smo se skupljati ispred Dunkin’ Donutsa s listovima papira što su nam drhtali u rukama. Čitali smo naglas za slučaj da si dovoljno blizu pa nas možeš čuti: „Bože naš i kralju, Sveti Antonio od Snova, Reci nam istinu: Može li nas raspadnuta prošlost osloboditi? Briše li se sama? Da, u svoj ljepoti! Smrvi nas, svoju djecu, smrvi nas u snu. Smrt će nas osloboditi. Sve je u prošlosti, Champion mondial, najsnažniji od budućih! Objasni nam rat riječi, Antonio od Krafne, Prvorazredni lažljivče! Tvoja ti djeca vjeruju sve više i više. Sve manje i manje.“ Neki su se od nas promijenili kada su skočile cijene krafni, kada su te izbacili na- trag na ulicu i to objasnili poslovnom odlukom, kada si nadolazeće godine provodio sjedeći vani, na plastičnoj klupi, baš kao da si oduvijek tamo, kao da je kava koja se brzo hladila oduvijek bila dovoljna da te zagrije, kao da nisi bio potjeran van poput neželjene životinje. Neki su se od nas promijenili kada si tvrdio da više nisi prapovijesno biće, nego izvanzemaljac. Neki od nas cijeli su život čekali na međuplanetarni kontakt. Drugi nisu znali da naše prošlosti mogu napustiti zemlju. Naravno da si bio stranac. Što si drugo mogao biti? Svi smo se promijenili kada smo shvatili kako je lako prenapisati priče koje nas više ne mogu objasniti. Konačno smo shvatili da te rat više nije mogao objasniti. Bomba ne može eksplodirati u svemiru jer nema dovoljno kisika. Ali šarene mrvice s krafni mogu lebdjeti svjetlosnim godinama. Često mislim na tvoje ruke, kako si ih polagao na moju glavu svih onih godina. Kao da si znao da ću trebati snagu svetog pomazanja. Sve otada osjećao sam to obe-