Nova Istra

167 Daniel Allen COX NOVI PRIJEVODI set metara. Blokirali smo bol zbog tvoje tišine, puštajući da nam naraste kosa kako bismo je crnom izolir-trakom pleli u pletenice. Postali smo nježniji prema životinj- skom u sebi, naučili smo živjeti vani. I počeli zaboravljati prošlost. Za mnoge je od nas sve počelo dok smo gledali tvoje televizijske intervjue. Tvoji su se odgovori mijenjali. Rekao si da si bio Sibirac sve dok transfuzijom nisi primio talijansku krv. Potom si tvrdio da si Jugoslaven, čak i kada je Jugoslavija prestala postojati. Šaptalo se da si Hrvat. Pretpostavljalo da si Slovenac. Širilo glasine da si Grk. Oslobađao si nas svakom nesuvislom riječi koju mikrofoni nisu mogli uloviti. Pa- lili smo svoje rodne listove u kantama za smeće na uglu ulica Beaubien i Saint-Denis te si davali nova imena dok je vrućina topila led na pločniku. Počeli smo govoriti s prizvukom neobičnih naglasaka i novih gramatičkih oblika. Odbijali smo pitanja i davali izjave. Bez adresa stanovanja nismo mogli dobiti posao ili pronaći novi dom i upravo smo se tada doista počeli brinuti jedni o drugima. Na- učili smo da uvijek ima dovoljno hrane da bi je se podijelilo, dostatno i za najgladnije mačke skitnice. Ponekad nam se pošta vraćala iz Dunkin’ Donutsa , označena kao déménagé , pa smo odlučili lijepiti svoje poruke na prozor s tekstom okrenutim prema unutra, nadajući se da će tako zalijepljene ostati ondje dovoljno dugo da ih vidiš. Počeli smo zaboravljati vlastitu prošlost, ali nismo mogli zaboraviti tvoju. Jesi li pregovarao s vojnicima pljačkašima da poštede živote stanovnika tvog sela, kladio se da možeš podići teret više nego svi oni skupa pa izgubio za samo nekoliko kilogra- ma? Jesi li gledao kako sve strijeljaju dok si se borio protiv grčeva u svojim mišićima? Nisi li ih sve mogao povući svojom kosom, na sigurno? Je li te vojska odbila zbog neke skrivene bolesti? U to vrijeme još nisi bio sam svoja vlastita vojska, zar ne? Neki su se od nas promijenili kada si tvrdio da dolaziš iz pretpovijesti kao dlakavi mamut što se vratio u život, baš ovdje, pred nama, požutjelih kljova, bezvremenski. Bio si životinja promjenjive pasmine. Nismo mogli podnijeti tišinu pa smo si pričali stalno nove priče o vlastitoj prošlo- sti. Naša su podrijetla postala izmišljena, ali naučili smo ih živjeti. U barovima smo posezali u džepove i iz njih vadili satove, zlatne privjeske, prokinute i izblijedjele fo- tografije, nasljedstva koje nam nitko nije dao, ukradena, posuđena, pronađena, oslo- bođena iz zalagaonice. Ti su nasumični predmeti postali ono što smo bili. Mijenjali smo ih za pića i priče. Nerazborito smo davali na posudbu debla onih naših stabala. Naše se mucanje rodilo u zemljama bez vlada i zastava. Molili smo se svecima čija imena nismo mogli izgovoriti. Počeli smo se oslobađati od dijela boli. Počeli smo pisati da bismo s tugom otkrili