Nova Istra

166 NOVI PRIJEVODI Daniel Allen COX . . . Molitva Velikom Antoniju: Kada si nas napustio, naučio si nas kako da budemo slobodni. Ali i mnogo prije toga, mon doux . Znaš li da, kada pogledam u oči velike životinje ili one koja misli da je velika, a ne mala, one dovoljno hrabre da živi vani usred zime i koja poliže njušku da bi je očistila, pa i pod cijenu smrzavanja, one koja započinje kavgu u najočajnijoj situaciji i pobjeđuje... pogledam je u oči i vidim tebe? Bilo je teško nikada ne čuti kako govoriš o Drugom svjetskom ratu. Što ti se dogodilo? Jesi li gledao kako umiru svi koje voliš? Nemoćan da ih spasiš? Je li ih mogla spasiti samo najjača osoba na svijetu, a ti to tada još nisi bio? Je li te zbunilo, onespokojilo da vlastitim ramenima nisi mogao odbiti tenkove? Da vlastitim šaka- ma nisi mogao sabiti granate nazad u topove? Da tvoje ruke nisu bile dovoljno velike da spase tvoju cijelu obitelj od grobnice, nisu bile dovoljno duge da ih izvučeš van? Da si ostatak života proveo vukući autobuse svojim vlasima kako bi postao onoliko snažan koliko nisi mogao biti za svoju obitelj? Svi smo imali neku teoriju o tome. Svi smo bili u krivu. Budući da nikada o njoj nisi progovorio, prošlosti nije ni bilo. Tišina je bila teška baš poput tebe te nas je zdrobila. Zato smo u svojoj boli pisali molitve i slali ih u tvoj ured kod Dunkin’ Donutsa na uglu ulica Beaubien i Saint-Denis u nadi da ćeš nam jednoga dana od- govoriti: „Bože naš i kralju, Antonio Baričeviću, Antonio Montrealski, Champion des champions ! Ljubi nas, Tvoja sirota djeca Previše pamte. Champion du monde , Numero uno , Antonio Montrealski! Tvoja su djeca robovi prošlosti Prošlosti današnje i prošlosti raspadnute. Objasni nam rat, ovaj kaos i utješi nas, Bože naš i kralju!“ Kada nam nisi odgovorio, postali smo nježniji prema životinjama. Počeli smo jesti češnjaka na sepete i glavama se zalijetali u debla stabala s udaljenosti od šezde-