Nova Istra

159 Daniel Allen COX NOVI PRIJEVODI držan, obučavan i podučavan. Trebalo mi je da pronađem svoju orbitu. Mislim da je Antonio to postupno shvatio. Možda ga je zastrašila mogućnost da mu ulica ugrabi još jedno malo biće. Lutalice nikada unaprijed ne najavljuju da se spremaju otići. Počeo se vezivati za mene. Primijetio sam da mi je svaki put na klupi ostavljao malo više mjesta, stiščući svu svoju težinu na suprotnu stranu, koliko god to za njega bilo nekomotno. Jednoga dana odveo me na stadion, na bejzbolsku utakmicu montrealskih Expo- sa . Nikada prije nisam bio na olimpijskom stadionu, le Stade olimpique , iako sam o njemu znao sve. Htio sam ondje gledati Michaela Jacksona kada je došao u grad, ali mi je mama rekla da on nije za djecu. Nadao sam se da će to biti dan kada će mi Antonio početi govoriti. Tek nekoliko godina nakon Olimpijade iz 1976., grad se još uvijek privikavao na vlastitu slavu i još se uvijek jutrima budio iz ljepljivih mokrih snova. Rosa nove zore i obećanja, cijeli planet ljubomoran, kud ćeš boljeg razloga da se ljudi pare i rađaju djecu; proširimo ovaj krug nade i obećanja i svega novoga, hajdemo graditi čudno- vate zgrade pa ćemo reći svijetu, eto, tako će izgledati budućnost. Pristat ćemo biti preuranjeno futuristični za novac, za turiste i za slavu. To je bio onaj pozitivni dio priče. Kada su genijalnu arhitekturu stvarali genijalni arhitekti, geometrija i beton, tuneli i električna energija, kada su na rijeci nastajali otoci mašte, a vrh planine kada je poljubila sudbina. Dogovorit ćemo se da zaboravimo prošlost. Dogovorit ćemo se da ignoriramo neizbježnost pada. Dogovorit ćemo se da se smiješimo jedni drugi- ma, iako nam do smijeha nije. Ipak, čak i kao štene, mogao sam vidjeti da se sve raspada. Antonio se pobrinuo da pokrijemo što veću površinu grada. Uzevši u obzir nje- govu veličinu, to i nije bilo teško. Vozili smo se Papineau i Sherbrooke autobusima besplatno i sjedili gdje smo htjeli. Vikao sam na ljude kada sam vidio da se hvataju za nosove. Kako se usuđuju! Ja sam se navikao na njegov miris. Kad smo sišli, zaja- hao sam na Antonijeva ramena dok je on hodao prema stadionu. Smjestio sam se na gotovo metar iznad mora ljudi, stopala mi upletena u lance oko njegova vrata. Moj vlastiti mamut. Antonio je navijao cijelim putem, mumljajući pozdrave svojim obožavateljima. Ali nismo ušli na glavni ulaz zajedno sa svima ostalima. Antonio je krenuo zaobilaznim putem, pored gradilišta, još jedan znak korupcije, nikad zgo- tovljen, taj moj Montreal. Šuškalo se da se svakodnevno kamioni puni betona od- voze u nepoznato – to je razlog zašto se s dovršenjem stadiona odugovlačilo bez kraja. Kada smo ušli, dograbio je šesnaestak samo za njega besplatnih hot dogova s obližnjega štanda. Uputili smo se na stadion baš na vrijeme da stignemo na izvođe- nje državne himne. Našao sam slobodnu sjedalicu, ali je Antonio ostao stajati. Ne bi stao.