Nova Istra

158 NOVI PRIJEVODI Daniel Allen COX nom, zatim s Rowanom Atkinsonom, JackomWelchom, Edom Sullivanom, Lizom Minelli, Leom Sayjerom, Wiltom Chamberlainom, Johnom Scatmanom, Carly Simon, Anthonyjem Quinnom, Johnnyjem Carsonom, Pavarottijem, Liberaceom i nebrojenim drugima. Govorilo se da je njegova vreća za smeće jedinstveno svje- dočanstvo društvenog života poznatih u Montrealu 1970-ih i 1980-ih. Antonijeve hrpe staroga papira često su bile jedini dokaz da se nešto ikada dogodilo. Kasnije sam otkrio da jednu razglednicu nikada nije nudio na prodaju. Bila je to fotografija koja je prikazivala Antonija kako u zlatarnici Birks zakopčava dijaman- tnu ogrlicu oko vrata Marilyn Monroe, zlate se kovrče i sjaji mliječnobijela koža njezina vrata, dok se ona smije glave zabačene unatrag, a prisutni policajac pada u nesvijest ravno u naručje iščekujućeg svećenika. Nema podataka o tome je li Marilyn Monroe, najseksipilnija mucavica na svijetu, ikada posjetila Montreal. Ali zato postoji razglednica. Ponekad su ljudi postavljali pitanja Antoniju koja nisu trebali postavljati, pitanja na koja on nije volio odgovarati. Ponekad su pitali za mene. Pripovijedali bismo im smiješne priče, govorili da me građevinska tvrtka prodala za dvije ulaznice u zadnjem redu za hokejašku utakmicu u Forumu . Najbolji način da se ne odgovori na pitanje jest da se odgovori krivo. Nešto si morao reći. Novac je držao na različitimmjestima. Po snop u svakoj od cipela, novčanice bi se toliko stisnule da su petice postale stotice. Za kovanice imao je izdubljenu sredinu štruce talijanskog kruha tvrde kore. Jednom dnevno nukao me da dižem ovu topov- sku kuglu kako bih postao velik i jak, baš kao on. Moja su odgovornost bile novčani- ce od jednoga dolara. Držao sam ih u hlačama gdje ih nitko nije mogao uzeti. Što se hrane tiče, situacija je bila krajnje jednostavna. Prolaznici bi otvarali svoje papirnate vrećice sa špecerajem i pokazivali ih Antoniju, sve u znak strahopošto- vanja prema njegovu uličnom plemićkom statusu. Šakom veličine pršuta on bi po- segnuo u nečiji smeđi škartoc i izvadio, recimo, staklenku majoneze. Iz sljedeće bi izašla štruca kruha. Treća vrećica poklonila je salamu i krastavce. Tako izgleda pravi mađioničarski nastup. Ljudi su stajali u redu i otvarali svoje vrećice za povlasticu da ovog debeljka još više udebljaju. Ja sam, naravno, jeo naš ratni plijen. Bio je to pasji raj. Moram, međutim, priznati da me komunikacija s Antonijem koja se odvijala do- bar dio tog ljeta, i to gestama, stenjanjima i zavijanjima, dakle bez riječi, ipak činila nezadovoljnim. Nakon određenog vremena žudio sam da mi se govori, baš kao što to želi svaki čovjekov najbolji prijatelj, da sam smetalo uvijek spremno gricnuti nečiji gležanj. Zapažala se jasna odsutnost naredbi na koje se odgovara lavežom i koje se slijedi, i preko kojih bih se bio mogao usidriti u odnosu na njega, sitan satelit uz golemi planet, nesiguran u svoje pravo mjesto. Čeznuo sam biti hvaljen, dodirivan,