Nova Istra

157 Daniel Allen COX NOVI PRIJEVODI rao da sam pao i ogulio koljeno, netko bi me uvijek podigao s pločnika i posjeo na klupu. U tom bi trenutku dobročinitelj pripao Antoniju. Najdraži trik bio mi je da se provučem među noge nekog gospodina dok on ne obraća pozornost i dok, recimo, čeka autobus ili čita Montreal Star . Zapetljao bih mu u čvor vezice obiju cipela, a on bi pao u Antonijevo krilo gdje bi počela prodaja. Antonio bi posegnuo u vrećicu za smeće koju je držao pokraj sebe i iz nje izvukao razglednicu. Te su razglednice bile čudnovati kolaži koje je sam izrađivao, iskrivljene od još svježeg ljepila za drvo, stare fotografije njegove debele mladosti od prije dva- deset i više godina, u društvu sa slavnima i utjecajnima, išarane masnim slovima koja su crnom tintom oglašavala njegovu veličanstvenost. Kako je netko s prstima koba- sičastim poput njegovih mogao stvarati tako složene i istančane umjetnine, samo je jedna od tajni koju ću dodati na gomilu. Ove su slike pripovijedale priču njegova života; kako je, prema vlastitim riječima, postao „Svjetski Prvak Broj Jedan“. Stoga je razumljivo da bi se uzrujao kad god posao nije bio jednako spektakularan. Jer Antonio bi iskazivao sve svoje osjećaje odjednom. Bio je nevera u kojoj su se neprestano izmjenjivale sreća i bijes, tuga i zbunjenost. „Deset dolara.“ „Dat ću ti dolar.“ „Jedan dolar? Jesi li l-l-l-l-l-lud? Prijatelju, ovo je Harvey Keitel. Voliš filmove? Filmovi me rastužuju. Više nitko nije među živima. Oni plešu i igraju se međusobno i ponekad pjevaju. Pjevaju, da. Ali više nitko nije među živima. Više ne. Kako god. Oprosti.“ „U redu, pet dolara.“ „Dolaziš na moju klupu vrijeđati mene i psa!“ „Ne vidim ovdje nikakvog psa.“ „Vidiš što želiš vidjeti. Ha. Pred tobom stoji Svjetski Prvak Broj Jedan, prvak u hrvanju, a ti vidiš... Ah, možda misliš da sam operni pjevač preškrt da bi pjevao? Evo, pjevat ću za tebe. Sreća tvoja da sam danas jeo raspjevani češnjak. Danas smo Talijani. I ti također, bambino .“ „U redu, dat ću ti tih deset dolara.“ „Što, deset? Sada košta petnaest. Previše govoriš.“ „Samo mi daj tu glupu razglednicu.“ „Sedamdeset i pet! Vau vau vau vau vau vau vau vau! Volare, o, o, cantare, oooo! “ Zapanjujuće je koliko smo zarađivali imajući u vidu da bi većina mušterija po- bjegla glavom bez obzira čim bi Antonio počeo zavijati imitirajući Deana Martina. A neprocjenjiva desetdolarska kolekcija na dnu vreće za smeće sadržavala je u ra- zličitim slojevima sljedeće: Velikog Antonija kako pozira sa samim Deanom Marti-