Nova Istra

156 NOVI PRIJEVODI Daniel Allen COX na uglu, usred najciče zime. Položio je dlan na moju glavu, što me odmah umirilo. Kada me pomilovao po kapi, učinilo mi se kao da me ćuška toplim, sirovim odre- skom. Kada se nasmijao, zvučalo je to poput motora autobusa u nevolji. U vezi sa smijehom, možda sam bio u krivu. Jer ondje je pokraj nas doista bio au- tobus čiji se motor nemoćno naprezao dok su mu se kotači vrtjeli u mjestu jer zbog sveg tog snijega nije mogao proći raskrižjem. Bio je pun putnika. Ono se stvorenje, moj mamut, dogegao pred autobus i prikvačio jedan od svojih lanaca za prednji branik. Nagnuo se, napeo lanac i počeo vući. Kotači se nisu okretali. Klizili su. A putnici su kroza zamagljene prozore počeli navijati. ... Veliki Antonio i ja nismo razgovarali, ali smo se svejedno sporazumijevali. Svijet oko nas pridavao je govoru preveliku važnost. Svi su ulagali energiju mahom u krive stvari. Kad god me ugledao, trbuh bi mu se zatresao od smijeha. Zvučalo je to poput kamiona miješalice kad tutnji niz ulicu. Ugurao bih se pokraj njega na uličnu klupi- cu, u mali prostor koji je zaposjelo njegovo salo. Morao bih se napuhati da me ne bi zgnječio – doista je bilo tijesno. Jedna od njegovih pletenica uvijek bi mi pala u krilo. Prije nego što bi počeli s poslom, iz kose bih mu čupkao djetelinu i kukce, tragove kojega god gradskog parka u kojem je proveo noć. Otpetljavao bih gusjenice iz žica kojima je vezao kosu i vadio mrave koji su zapeli u pčelinjem vosku kojim je cemen- tirao svoju frizuru. Bili smo u pravoj simbiozi, a ja sam bio poslušan pas. Uvijek sam se pitao gdje spava, ali to nikada nisam otkrio. Na kraju dana on bi jednostavno odlutao. Sigurno nije išao na planinu jer je ona bila predaleko, bila je previsoka, naročito imajući u vidu njegovu težinu. Park Père Marquette bio je naji- zglednije mjesto. No, nisu li zimi parkovi prehladni? Teško sam ga mogao zamisliti šćućurenog u nekakvom montrealskom stanu, stisnutog između susjeda, zatočenog u dnevnom boravku jedva dvostruko većem od njega samoga (sjedio bi na kauču, ali što bi zapravo radio?), u kuhinji hladnjak dostatan za miša i tek naprstak večere, a kupaonica taman dovoljna za jednu njegovu nogu. Nisam znao previše o povijesti svoje službe, osim da je i prethodni zaposlenik bio pas. Mora da je uginuo ili mi se barem tako činilo. Sedamdesetih su psi stalno ugibali. Ljeta su bila prevruća. Nisam ga o tome pitao jer je bol na njegovu licu bila očita kad god bi njuškajući naišao nekakav pas. Našu bi večeru često dao lutalicama. Ljubomora me izjedala! Moja je primarna dužnost bila dovlačiti ljude do klupe. Pronalaziti naivce koji bi nam bili mušterije. Instinktivno sam znao što trebam činiti. Ponekad bih se pretva-