Nova Istra

155 Daniel Allen COX NOVI PRIJEVODI autoputu pa bi se rađale u taksijima ili vozilima hitne pomoći. Sve se to odvijalo dva- desetak godina prije stvaranja megalopolisa, zbog čega je određivanje točnog mjesta rođenja bila lutrija. Vozači bi napamet pogađali gdje se nalaze jer svoju lokaciju nisu mogli vidjeti u zasljepljujućoj bjelini. Parkirni satovi gubili bi se pod nanosima snijega i postajali snjegovići te bi parkiranje bilo besplatno onome tko bi uspio stati dovoljno blizu rubnika. Nikome to nije polazilo za rukom. Snijeg bi nam ulazio u čizme jer nam one nisu bile dovoljno visoke. Kosti nožnih prstiju pretvarale bi se u ledenice. Snijeg bi se uzdizao tako visoko uz prozor da bi mi ukrao pola horizonta. A bio bi tek siječanj. Pokušao sam ući u autobus, no vozač nije htio pustiti unutra četveronožnog klin- ca. Nije uspio odgonetnuti moju vrstu. Zato sam se šuljao uličicama i virio kroz poluotvorena vrata restoranskih kuhinja, čekajući da se kuhari maknu kako bih šmugnuo unutra i ukrao kakvu ćuftu ili tanjurić prženih krumpirića, pri tome stro- go pazeći da greškom ne uzmem povrće. Bio sam vješt u izbjegavanju udaraca što su mi ih pokušali uputiti zaposlenici. Ali ta su stražnja restoranska vrata uglavnom bila fatamorgane. Bilo mi je hladno i bio sam gladan zureći u pričine betonskih blokova. A slavnog televizijskog psa nigdje na vidiku. Bez sumnje, bio sam izgubljen. Upravo ondje gdje sam i htio biti... ali što sad? Lice mi se zaledilo, nos utrnuo. Toliko sam puta pao dočekavši se na ruke u čizmama da sam jednostavno počeo hodati na sve četiri, proizvodeći zvuk moje omiljene igračke, drobilice za led u obliku Snoopyja. Pregladnio, pretraživao sam džepove i krzno pod kapom. Ni mrvice. Gurao sam njušku kroz rupe u vrećama smeća. Druge su me životinje već preduhitrile. Moje je njuškanje postalo sretnije kada sam pronašao okrajke pizze – za mene je to bio sladoled na štapiću, moj omiljeni, s okusom rajčice. Što sam se više brinuo gdje li je Najmanji Skitnica, više mi se činilo da sam ja zapravo postao on. Brzo se smračilo. Ulične svjetiljke svemu su davale dugačke nazubljene sjene. Pre- da mnom u snijegu prostiralo se mnoštvo neobičnih oblika. Jedan od njih počeo je rasti, sve više i više, dok se ja nisam micao. Tako sam se, čekajući na semaforu, susreo s meni nepoznatom vrstom. Čudovištem. Težilo je sigurno četvrt tone. Imalo je dugačke srebrne i smeđe pletenice upletene poput dalekovodnog kabla, na kra- jevima iskrzane kao grube četke za obuću. Nosilo je divovske čizme od razgažene crne kože, a gusta se izmaglica češnjaka širila oko njega, u kovitlacu oblaka teškog zadaha. Crte lica naglašene čađom iz auspuha, nos rascvjetan od prišteva i potočića motornog ulja. Teški željezni lanci njihali su mu se oko vrata. Kretao se dražesno poput nanosa snijega. To mi je stvorenje tada nešto reklo. Umjesto riječi, iz njegovih su usta izašli kri- stali pahuljica. Kimnuo sam prema njima i tako smo se sporazumjeli, upravo ondje,