Nova Istra

154 NOVI PRIJEVODI Daniel Allen COX VELIKI ANTONIO Bio sam manje dječak, a više njemački ovčar. Oduvijek sam imao istančaniji osjet sluha negoli je to uobičajeno za ljudska bića. Uvijek više zainteresiran za zvukove koje igračke proizvode nego za igračke same: škljocanje pri otvaranju sletnog prila- za Zvijezde Smrti. Slinavo mućkanje kotrljajućih pikula u ustima. Štropot šupljih plastičnih čunjeva rasutih po hodniku. Kiša lego-kockica što pljušti na pod. Sitna metalna grmljavina autića koji se zabijaju jedan u drugoga. Pucanje i prduckanje balončića otrovno zelenog plastelina. Zvon dječje pećnice kada je kolač gotov. Meki udarac spužvastih loptica koje pri udarcu ulube mačje krzno. Sotonsko režanje medvjedića istrošenih baterija. Bolno mrvljenje plastike kada netko od odraslih na- gazi na igračku i uništi je. Moje su uši bile neprestano načuljene. Dodatni pokazatelj moje pseće prirode bila je naklonost prema glavnom liku te- levizijske serije Najmanji skitnica , njemačkom ovčaru koji spašava ljude. Najdraža mi je epizoda bila ona s izgubljenim dječakom koji je zaglavio u hladnjači. Pas ga je pronašao i svojim pametnim lavežom o tome obavijestio odrasle. Na umu mu uopće nije bilo sve ono meso u hladnjači, nego samo dječakova sigurnost. Kako nesebično od njega. Naravno, i dječak je bio neka vrsta mesa, ali ipak. Plakao sam na kraju svake epizode jer kada bi odrasli otišli tražiti psa da mu zahvale, njega više nije bilo. Odšetao bi niz cestu u sumrak i tek se jednom isplažena jezika okrenuo. Je li to bilo zbogom? Kamo bi odlazio? Zašto nije ostajao ako su mu se već sviđali ljudi koje je spasio? Ako je negdje imao dom, zašto ga je uvijek iznova napuštao? Zašto nije imao ime? Ronio sam suze sve vrijeme trajanja odjavne špice. Tuga je u meni izazivala zbunjenost. Biti tužan značilo je imati zgužvano lice koje bi postajalo crveno i vruće, iz nosa je balilo ravno u usta i nisam mogao doći do daha. Uvijek bih uzdisao pred televizorom. Istina je da se Najmanjeg Skitnicu zapravo pozivalo sa scene. Mogao sam čuti zviždaljku za pse u koju je puhao netko izvan dosega kamere. Na njezin zvuk i ja bih se okrenuo i pogledao. Bio sam dovoljno star da znam da Najmanji Skitnica ima život izvan ekrana. Najbolji način da ga pronađem bio je da on pronađe mene. Zato sam se morao izgubiti, upasti u nevolju. To nije bilo teško. Kada bih izlazio kako bih susjedi kupio kutiju Rothman’s King Size cigareta, obično uopće ne bih znao kamo idem, što je ustvari bio odličan plan. Navukao sam čizme, kaput i kapu, ali nisam mogao pronaći rukavice pa sam stavio drugi par čizama na ruke. Pritisnuo sam kva- ku petom i napustio stan bez ikakvog jasno određenog odredišta na umu. Montreal je bio u neprestanoj mećavi. Ljubitelji hokeja nisu mogli stići do dvora- ne na vrijeme za prvo bacanje paka na led. Bebe se nisu mogle probiti kroz snijeg na