Nova Istra

153 Daniel Allen COX NOVI PRIJEVODI Sićanja. Ne razumin. Ni to videorekorder s ka- zeton ku samo zvrtiš nazad; više kako i kolme i še- kade jenega života zapečaćene u krv i meso, kako i oznake na paštiljan od ekstazija ke onda parte u udaljene kantune mozga dok slabi signal ne dojde da ih pobere. Na putu nazad memorija mutira ili se skrojzi rastopi. Forši je dobro zabiti. Mora biti niki razlog zašto nan svisnost to dela. Forši je memorija ogromni magacin ki jedan put na lito parti u zrak u paklenoj eksploziji i tako se učini mista za nove stvari. Ki će znati? For the record, it’s official: Yes, I welcome danger to fuck up the elements of my life that have become too static to be useful. I welcome it to completely dismantle everything I love because I know the reward for something that painful must be excep- tionally good. My most dangerous ideas are also my most creative, and restricting them to nighttime agonies and compartment of paranoia cannot possibly be useful to me. I wonder how truly creative I am, if I even have the visionary faculties to imagine my own disappearance, the death of old versions of me, as an extreme act of transformation, the unique chance to learn something about myself in a different world, far from the monoto- nous and stupid. All the meaningless fears that grip us at random moments but that don’t acutally matter are just the inner walls of a brain that hasn’t learned to think big and beyond self-criticism and endless boredom. Bring me danger and bring it now. (138-139) Samo da rečen jenu stvar, uficijelno je: Dobro mi doša perikul! Da. Pa neka sje- ben elemente svoga žića ki su postali prefermi da bi bili od koristi. Ugošćivan tu opa- snost kako bin do kraja razmonta sve ča volin jer znan da nagrada za ništo ča tako boli mora biti posebno vridna. Moji najrišćozi pensiri su i najingenioži i ne bi imalo koristi zbotunati hi u noćne agonije i kuse paranoje. Pitan se koliko san stvarno kreativan, koliko je u meni vizije da zamislin vlastito nestajanje, smrt starih modelih samega sebe, kako završni čin jene pune transformacije, jedinstvenu priliku da nau- čin ništo o sebi u drugačijen svitu, daleko od monotonega i štupidastega. Svi strahi bez smisla ki nas na momente stisnu i ki zapravo nisu važni, samo su unutrašnji zidi mozga ki ni naučija misliti na veliko i ki ne zna priko samokritičnosti i dosade bez kraja. Dajte mi perikul i dajte mi ga sada.