Nova Istra

315 Janko ROŽIČ POLITIKA I POLITIČARI u Ljubljani 2006. godine razradio tezu da su klasični grčki „etos“ nadomjestili novo- vjekim moralom. Njemački filozof pokušava se s pomoću fenomenološke raščlambe spustiti do izvornika i rehabilitirati etos kao normalitet svijeta. Held razmišlja:„U predfilozofsko doba grčkoga jezika kao ethos izvorno su shva- ćali stanovito mjesto zadržavanja, nastanjenosti /Aufenthaltsort/ živih bića. Budući da ljudi, za razliku od ostalih živih bića na zemlji, mogu djelovati, riječ je ethos, kad se tiče ljudi, mogla preuzeti značenje koje prelazi semantizam prostornog mjesta prebivanja... Dakle ethos, prebivalište bića koje djeluje, ‘čovjeka’, nalazi se u držanji- ma koja ističu vrlinu kao hvalevrijedan običaj. Paralelu nalazimo u njemačkome: u riječi ‘wohnen’, koja označuje život u stanovitu mjestu nastanjenosti, krije se isti korijenski slog, ‘wohn’, kao u riječi ‘Gewohnheit’, ‘običaj’. Suovisnost između ethosa i čovjekova prebivanja vidi se i u latinskoj imenici za ‘držanje’, ‘habitus’, koja se podu- dara s glagolom habere, ‘imati’, ‘držati’. Nije slučajno da ‘habitare’, intenzivirani oblik od ‘habere’, znači ‘prebivati’.“ Latinska riječ „prebivati“, izvedena iz korijena „imati“, „držati“, mogla bi biti di- jelom problema na koji ukazuje Heidegger. Ako mjesto prebivanja shvatimo prije svega kao posjed koji zgrabiš i zatim imaš, prostor se zatvara. Pretjerujem? Ne, pri- sjetimo se samo kakve je vrtloge izazvala pri(h)vatizacija u tranzicijskim državama, kakve su rupe nastale ne samo u bankama nego i u državnim proračunima koje su opustošili tajkunski, tajfunski krediti. Latinski pojam za prebivanje „habitare“ koji smo naslijedili vrti se oko „imati“, grčki „ethos“ oko „biti“. Prostor doista može otva- rati samo etika povezana s etosom... Već je Hegel mislio da je moral kodificirana etika, no previdio je da etiku nije moguće regulirati zakonima. Etički kodeksi, koje danas pokušavaju afirmirati gotovo sve struke, neostvarivi su paradoksi. Oni nisu etika, nego prije etikete... Etika je jedinstvena, živa jedino u doticaju s etosom, a to je moguće samo u srcu pojedinca otvorena prema drugima i prema drukčijem. Ono što je zajedničko i proistječe iz etosa etničko je, pa su zato kulturne razlike utoliko značajnije, nezaobilaznije i bitnije. Ne krije li se možda u ovome odgovor na Hölder- linovu „slobodnu uporabu nacionalnog“? I previše smo puta bili svjedocima kako olako nijekanje etničkog i odsutnost etič- nosti može dovesti do „etničkog čišćenja“. U našoj uljudbi u kojoj je srednjovjekov- ni univerzalni moral zamijenjen novovjekim, moramo – ne, to nije dobar izraz jer svako „mora“ vodi u „moral“ – recimo radije da treba, ili još bolje da bi bilo dobro, etiku opet izvoditi iz etosa, a politiku iz polisa. Tek će nakon toga biti moguće ono „Pročišćenje i pomlađenje“ o kojem je govorio Ivan Cankar s proljeća 1918. godine na svom zadnjem tršćanskom predavanju samo nekoliko godina prije nego su tali- janski fašisti prvi put uveli sustavno etničko čišćenje, i to nad Istranima i njegovim primorskim zemljacima. Pisac je tek nekoliko mjeseci prije smrti, kao da je znao,