Nova Istra

316 POLITIKA I POLITIČARI Janko ROŽIČ tršćanskim Slovencima stavio na dušu neka se „...boje dnevnih patnji, neka ne po- krivaju oči pred strahotama vremena, nego da im hrabro pogledaju u lice. Ne samo čovjek, ne samo narod, nego će se i cijelo čovječanstvo uzdići iz močvare pročišćeno i pomlađeno.“ To nisu romantičarski snovi. Nije bio u krivu, samo dugo je trajalo, a ni sada nije u potpunosti jasno, iako mnogima već sviće. Usred ratnog vihora, samo ne- koliko desetaka kilometara od bojišnice na Soči, ponukan tom „čeličnom kupkom“ rekao je: „Nijedna suza nije uzalud potekla, nijedna kap krvi nije uzalud prolivena.“ Hemingway je na drugoj strani iste fronte, gdje je još duga desetljeća nakon toga stajala „željezna zavjesa“, upijao iskustva za roman „Zbogom oružje“. Cankar je u potpunosti bio svjestan da je „Borba za oslobođenje naroda kultur- na borba“. Već 1913. godine na predavanju „Slovenci i Jugoslaveni“ najavio je kako drži da je „jugoslavenski problem ono što upravo jest, isključivo politički problem“. S tim je želio naglasiti da kulturu ostave po strani jer: „Po krvi smo braća, po jeziku barem bratići, a po kulturi, koja je plod višestoljetna separatna odgoja, međusobno smo udaljeniji nego što je naš gorenjski seljak od tirolskoga ili gorički bezemljaš od furlanskoga.“ Da je bio u pravu kad se pozivao na „etničke posebnosti“, pokazalo se tek nakon osam desetljeća kad se Jugoslavija raspala upravo po tom šavu. Zar nisu „zajedničke jezgre“ u obrazovanju bile otvoreni napad na kulturne razlike? Europska je unija sada pred sličnom kušnjom, samo što europski problem ujednačavanja nije toliko politički nego prije svega ekonomski. Kulturne su razlike za međunarodni su- život bitne kao i biotska različitost za dinamičku ravnotežu na Zemlji. Suvremeno ih društvo treba ne samo uvažavati nego i poticati. Slovenski pjesnik, mislilac i političar Edvard Kocbek, Cankarov nasljednik u„areni života“ je u članku„Veliki i mali narodi“ već 1939. godine na pragu Drugoga svjetskoga rata među prvima u Europi iznimno točno najavio kako bi se stari kontinent mogao povezati.„Kada Europa svoje gospo- darstvo bude uredila u velikim prirodnim kompleksima...“ Zar nije Europska unija, koja se razvila iz Europske gospodarske zajednice, neposredan dokaz tomu kako je Kocbek jasno vidio? Pratimo li njegovu viziju, jasno je da se kulturna raznolikost u Europi ostvaruje deklarativno i djelomice. Najnoviji zahtjevi Katalonaca stavljaju na kušnju ne samo Kocbekove riječi „...onda će i mali narodi zaživjeti u svojoj iznimnoj vrijednosti“, nego opet i prije svega Europsku uniju. A najdublji dio Kocbekove vizije i zadnji pokušaj ostvarivanja „novog političkog poredka, koji će se spojiti sa čovjeko- vim osobnim smislom“, još nas čeka. Čovjekov se osobni smisao može ostvariti samo stvaralačkim radom unutar vlastite kulture kao neizostavna dijela u cjelini čovječan- stva. Najveće bogatstvo suvremenoga društva nisu više samo prirodni izvori nego i slobodan kreativni pojedinac, etičan čovjek otvoren prema univerzalnom te oslonjen na lokalni etos. Pravi izazov nije sukob civilizacija nego suživot kultura o kakvom je sanjao već France Prešeren nazdravljajući „Neka žive svi narodi...“