Nova Istra

314 POLITIKA I POLITIČARI Janko ROŽIČ Grci ulaze u njemački prostor na velika vrata s Goetheom i, možda još više, Schi- llerom jer je upravo autor teksta europske himne u svojoj „Naivnoj i sentimentalnoj poeziji” zapisao riječi koje zvuče poput zavjeta: „Grci nisu što smo bili, oni su ono što ćemo postati…“ Friedrich August Wolf, vodeći istraživač antičkih studija, godine je 1807. po- svetio novu klasičnu publikaciju „Museum der Altertumswissenschaft”: „Goetheu, Poznavatelju i Tumaču grčkoga duha“. No već 1817. godine romantični pjesnik Ludwig Tieck piše da su Goetheove preporuke za antiku „prazno praznovjerje, fan- tom bez života i supstancije.“ I Nietzsche je 1888., zadnje godine svoga djelovanja, zabilježio: „Goethe nije razumio Grke“. Tko bi to mogao znati bolje od Nietzchea koji je tvrdio da je njegov put povratak u Grčku? Klasični filolog koji je zacrtao novu granicu između apoliničnog i dionizičnog već na samom početku puta s radom„Ro- đenje tragedije iz duha glazbe” prešao ju je u tolikoj mjeri da je čak na koncu, netom prije pomračenja uma, pisma potpisivao: „Dionisius“. Je li bio Grcima prosvijećen ili opsjednut, jedno je od ključnih pitanja koje se postavlja uz tragediju toga europskog duha. Pojedinačnog, koji je nakon iznenadne jasnoće dvanaest godina šutio u „bla- ženom ludilu“, ili zajedničkog koji nije čuo ili nije htio čuti opravdane kritike rijetkih pojedinaca i nakon nekoliko desetljeća završio u katastrofi I. svjetskog rata? Da su Nietzscheova ostvarenja mašte na početku slijedile„povorke pjesnika, a kasnije maj- munske rulje“, zapisao je i enciklopedist Miroslav Krleža. Drukčije nego Goethe s helenizmom se suočio Hölderlin koji je već u svojim pri- jevodima Sofoklovih drama pokušao prenijeti grčki idiom u njemački jezik, no u po- četku su ga suvremenici „prividnom neprirodnošću“ ismijavali. Tek ga je u dvadese- tome stoljeću Walter Benjamin, u slavnoj raspravi o prevođenju, ne samo opravdao nego predstavio kao ključni model pjesničkoga prevođenja. Hölderlin, Nietzscheov najdraži pjesnik, oduševio je i Heideggera pa je za života neshvaćeni pjesnik postao ključna referenca za znameniti spoj mišljenja i pjevanja. Čovjek koji je najveći dio života proveo zatvoren ne samo u „kuli bjelokosnoj“, poput većine pjesnika, nego i u stvarnom životu, dobro stoljeće nakon toga postat će točkom preokreta u tisućljet- nom sporu između filozofâ i pjesnikâ. Dugo je trajalo, i trajat će vjerojatno još neko vrijeme, dok ne postane doista jasno kako je Hölderlin bio u pravu kad je zapjevao „pjesnički živi čovjek na zemlji“. „Poesis“ u izvornom grčkom značenju ne označuje samo pisanje stihova nego i stvaranje, svaki stvaralački rad. Hölderlin je onaj pjesnik koji je prvi postao svjestan i koji nas je rano upozorio da ništa ne ćemo teže naučiti od slobodne uporabe nacionalnog. Heidegger često naglašava da je kriza naše civilizacije toliko duboka jer smo izvorne grčke pojmove loše preveli na latinski. Slično misli i njemački fenomenolog Klaus Held koji je u prilogu „Ka fenomenološkoj rehabilitaciji etosa” na simpoziju