Nova Istra

313 Janko ROŽIČ POLITIKA I POLITIČARI duguje grčkoj kulturi? Zar nije upravo Winkelmann, njemački arheolog i pokretač suvremene povijesti umjetnosti, zapisao da možemo postati veliki samo oponašajući Grke. Naglašavao je da je to jedini put te je bio toliko uvjerljiv da su ga uskoro svi počeli slijediti. Goethe je zapisao: „Winckelmann je poput Kolumba prije negoli je otkrio Novi svijet na- dahnut slutnjom onoga što dolazi. Netko čitajući njegova djela ne nauči ništa nova, a netko postane novi čovjek.“Winckelmann je za njega„Grk današnjih dana“. Čini se da je u odnosu premaWinckelmannu čak i Hegel, koji je bio na glasu po trezvenosti, pretjerao misleći kako je „otkrio novi organ za misao“. Winckelmannova rasprava izvorno naslovljena„Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst” iz 1755. godine ubrzo je postala manifestom grčkih ideala i nezaobilazno štivo ne samo svih europskih klasičara nego i romantičara. Rad s naslovom„Reflections on the Painting and Scul- pture of the Greeks”, u prijevodu Henryja Fuselija, deset je godina kasnije objavljen u Engleskoj. „Refleksija“, temeljni pojam što ga je upotrijebio taj švicarski slikar koji je djelovao u Engleskoj, nije isto što i„Razmišljanje o oponašanju grčkih radova“, ako njemački izvornik doslovce prevedemo, iako refleksija, kad ne označuje samo misao, znači i nekakvo imitiranje ili barem zrcaljenje. Refleksija, manje kao oponašanje a više kao promišljanje grčkih radova, u tom je kontekstu možda bolji izraz od onoga u originalu. Kad bismo iz rečenoga zaključili da je u anglosaksonskom svijetu kla- sicizam bio prisutniji i u nj usidreniji, vjerojatno bi nas to odvelo predaleko, iako je misao glede prevlasti „paladijanskog“, dakle već reflektiranog klasicizma u Engleskoj i Americi, vrlo izazovna. „Mimesis“, oponašanje, ključna je riječ grčke i zapadnoeuropske umjetnosti od nje- zina utemeljenja u Aristotelovoj „Poetici”. Malo koji pojam ima tako jak gravitacijski utjecaj, privlačan a istovremeno odbojan naboj. U staroj klasičnoj realističkoj umjet- nosti gotovo sve k njoj teži, a u suvremenoj apstraknoj, pak, s gravitacijskim ubrza- njem od nje bježi. Winckelmannova misao u izvorniku glasi: „Der einzigeWeg für uns, groß, ja, wenn es möglich ist, unnachahmlich zu werden, ist die Nachahmung der Alten”. Iz naslova je rasprave jasno da spominjanjem Starih misli na Grke. Winckel- mann pojačava misao tvrdeći da možemo postati čak više od velikih, ako je to mogu- će, neoponašljivi, što je najbliži prijevod riječi „unnachamlich“. No, razmislimo, nije li čudno da oponašajući… postajemo neoponašljivi? Ne skriva li se i ujedno u tome otkriva neko temeljno protuslovlje gotovo na rubu besmisla, ako ne već i preko ruba. Winckelmann to barem djelomice, možda i nesvjesno, naslućuje jer u središte toga pojačavanja umeće – „ako je ikako moguće” ... „wenn es möglich ist”? Unatoč stra- stvenu zanimanju za Stare, ipak se ne može oduprijeti modernosti i prosvjetiteljstvu koje se rađa pa je kao utemeljitelj nove znanstvene discipline najzad i čovjek sumnje.