Nova Istra

309 Janko ROŽIČ POLITIKA I POLITIČARI univerzalija, pokušao je prevladati praktičnom filozofijom. Ne samo da je i u pisa- nju napustio oblik dijaloga nego je umjesto Platonovih vječnih ideja, koje su uvijek prednjačile među utopijama, u temelje svoje misli položio kategorije, kako bismo se mogli više približiti stvarnosti. Načinom pisanja te opisivanja stvari i stvarnosti po- stao je uzorom koji u filozofskom mišljenju i znanstvenim istraživanjima djeluje već tisućljećima. Ako se Platonova politička misao više vrti oko jedinstva i načina vlada- nja, Aristotel više govori o mnoštvu i čovjekovim mogućnostima unutar zajednice. U svojoj „Politici” više puta kritizira Platona, strastveno brani demokraciju, a opet mirno brani i ropstvo, protiv onih koji su mu se već tada očigledno protivili. U po- glavlju „O izvoru, nastajanju i cilju polisa“ zapisao je: sljedeće: „Zato pjesnici vele da je u redu što Heleni vladaju barbarima.“ Za razliku od Platona, koji iz svoje Države izgoni pjesnike, Aristotel se na njih poziva iako ne navodi Euripida, autora tih riječi. U Ateni je na početcima sastavljen dijalog koji se bolje ili loše čuje tijekom povi- jesti. Nakon što su Aristotelova djela na Zapad došla posredstvom arapskih znan- stvenika, srednji je vijek usvojio Aristotelovo učenje, dok je neoplatonizam ugrađen u temelje renesansne paradigme unutar koje živimo i mi. Čak u Berlinskom zidu i bipolarnom svijetu 20. stoljeća možemo prepoznati pla- tonizam Istoka i aristotelizam Zapada; ne samo zbog totalitarnog i demokratskog sustava, nego i unutar sustavâ možemo razlikovati vladavinu Platonovih „ideja“ i ideologije na jednoj i vladanje Aristotelovom „energijom“ i „katarzom“ na drugoj strani. Znamo da je došlo do pat-pozicije, ideologije bez vrline, i drame bez katarze, koja još traje, i najžešča je baš u Grčkoj. Ako je XX. stoljeće započelo balkanskim ratovima i u grču se sukoba na Balkanu i završilo, baštinom se nerazriješenih konfli- kata XXI. stoljeće vraća korijenima Balkanskoga poluotoka u Grčku. Aristotel, Platonov učenik, i prvi filozof demokracije, bio je učitelj mladog Alek- sandra, sina Filipa Makedonskog. Samo tri godine podučavao je trinaestogodišnjega makedonskoga kraljevića i druge aristokratske sinove makedonskoga plemstva, koji su kasnije tvorili jezgru Aleksandrova zapovjedništva. Mladi je Makedonac pragma- tičnom vještinom s tim „timom” kasnije osvojio svijet i postao Aleksandar Veliki, uzor ne samo Cezarov nego i Napoleonov te svih novodobnih diktatora. „Kakvo je bilo Aristotelovo mišljenje o Aleksandru nije poznanto, kao ni to je li u njemu vidio svoj uspjeh ili neuspjeh; u ‘Politici’ doduše spominje da vlast može biti u ru- kama jedne osobe ako ona daleko odskače od drugih, no Aleksandra, koji je postao najznačajnijom političkom i vojnom ličnosti IV. stoljeća (pr. Kr., op. prev. ) nigdje ne spominje“, zapisao je u popratnom tekstu Matej Hribovšek, slovenski prevoditelj „Politike”, objavljene 2010. godine. Da je prvi promišljatelj demokracije bio doista ponosan na velikoga osvajača, iz svojih ga zapisa ipak ne bi bio posve izostavio. Od- nos između filozofa i učenika vrlo je dobro prikazao Karel Čapek u „Apokrifnim