Nova Istra

308 POLITIKA I POLITIČARI Janko ROŽIČ potom da je zapravo stigla „najomraženija osoba u Grčkoj“. Težnja k spektakularno- sti vijesti samo dolijeva ulje na vatru tamo gdje je već i iskra suvišna. U takvome, naelektriziranom ozračju postavljen je ultimatum: „Grčka ima samo deset dana da pokaže odlučnost za provedbu obećanih reformi“. Situacija je, dakle, bila ne samo temperirana nego i usijana, a bomba već tempirana. Za rađanje politike iz duha filozofije najodgovorniji je Platon koji je sokratovski dijalog o načinu vođenja polisa nazvao „Politeia”. Za filozofiju i političku teoriju to je svakako jedan od najvažnijih tekstova koji neki prevode kao „Država”, a drugi kao „Republika”. Ciceron ga je ne baš točno nazvao „Res publica“, a prevoditelji grčkoga Novoga zavjeta tu riječ razumjeli su i predstavljali kao „javno dobro“, pa čak i kao „slobodu“. Platon u „Državi” promišlja o naravi pravednosti, o univerzalnim ideja- ma i oblicima vladavine, te zaključuje kako je najbolji vladar zapravo filozof. Platon se, međutim, toliko poistovjetio s idejom vlastite države, da je taj ponajveći pjesnik među filozofima, čovjek koji je i sam pisao pjesme, odlučio prognati pjesnike koji se ne uklapaju u njegovu viziju države. Time nije samo izazvao tisućljetni spor između pjesnikâ i filozofâ i nije samo dao ideju nego i opravdanje svim tiranima kojima je izgon neposlušnih i bez pomoći filozofâ oduvijek išao od ruke. Tu je sudbinu, uosta- lom, iskusio i sam Platon kada je svoju teoriju pokušao provesti u praksi, savjetujući Dionizija, vladara Sirakuze na Siciliji. Bio je na dva takva putovanja – prvi se put zamalo našao u kućnom pritvoru, a drugi je put jedva izbjegao smrt. Filozofa, koji je toliko promišljao o slobodi, navodno su namjeravali prodati u roblje. Na ovo iskušenje poziva se i Hannah Arendt, kada Heideggerov ulazak u politi- ku u času nacizma uspoređuje s Platonovim iskustvom. Njezinim riječima: „Promi- jenio je svoje ponašanje i uključio se u svijet javnih poslova. U tom svijetu snašao se još slabije nego Platon, jer tiranin i njegove žrtve nisu bili s one strane mora, nego u njegovoj vlastitoj državi.“ Premda Heideggeru mnogi zamjeraju da se nikada nije jasno odredio prema tim događajima, njegova mu je nekadašnja studentica i prijateljica ipak priznala da je nakon deset burnih mjeseci uspio vratiti svoj prijašnji filozofski stav te da je nakon toga s katedre ponovno trezveno promišljao. U spisu „Povratak sa Sirakuze“ o tom iskušenju govori i nekadašnji Heideggerov asistent Gadamer, iako je u spisu„Platon i pjesnici“, koji je tridesetih godina predstavio u uskome krugu slušatelja, i sam koke- tirao s idejom o izgonu pjesnikâ. Istina je da u spisu ne spominje nacizam, ali knjige onih koji misle drugačije oko njega su već tada gorjele. O „Politici” je promišljao i pisao i Aristotel koji je u Platonovu Akademiju ušao između prvoga i drugoga izleta svoga učitelja u Sirakuzu. Aristotel razmišljanje o svijetu zasniva posve drukčije. „Platonizam“ svoga učitelja želi lišiti krajnosti. Pla- tonovu sklonost teoriji, koja vodi u idealistički ekstremizam i nužne sporove glede