Nova Istra

307 Janko ROŽIČ POLITIKA I POLITIČARI koja je nekad odlučivala o slobodi i ropstvu, o komunikciji i ekskomunikaciji, da- nas se u neoliberalističkom i globalističkom konceptu gubi, a na drugoj je strani ograničeno gotovo sve. Na jednoj strani imamo milijune beskućnika, na drugoj iz- rastaju kondominiji, domovi iza ograda, kao nekada zatvori. U svijetu u kojemu se kredibilnost mjeri kreditima, nameće se pitanje – tko na kraju krajeva više duguje: Grci Europi ili Europa Grcima? Pitanje nije tako suvišno, kako se može učiniti na prvi pogled. Ne miješaju se ovdje samo jabuke i kruške, nego trenutačne cijene i vječne vrijednosti, milijarde eura i jasnoća pojmova, dakle ekonomija i filozofija, koje samo naizgled nisu povezane. Derrida drži da je primar- na ekonomija – ekonomija jezika, dakle ne razmjena dobara nego značenja. I za Wittgensteina su granice svijeta granice jezika. Već je i Konfucije, kako su staroga mudraca nazvali prvi jezuiti u Kini, znao da se kriza društva rješava jasnoćom poj- mova. Majstor Kong, kako su ga zvali Kinezi, bio je svjestan da društvo nije moguće voditi nasiljem nego vrlinom. Mediji nas svakodnevno uvjeravaju kako je u Grčkoj„financijska kriza“ najaktual- nija,„burzovni indeksi“ slabo stoje, država gubi svoje„bonitete“, a njezini državljani u očima ostatka Europe ionako su češće na ulicama nego na radnim mjestima. Mogli bismo lako nabrojiti i dodatne razloge krize, poput„zlatnog pravila“ i„fiskalnih stan- darda“, ali ovi novostvoreni pojmovi za većinu građana ionako nisu nimalo razumlji- viji, niti su manje kobni, od nekog delfijskog proročanstva. Premda osjećamo da je ona nekako dio njezina bitka, ova vrtoglava neuhvatljivost nimalo nam ne približava sam fenomen politike. Neka oni to„zlatno pravilo“ i dalje kuju u zvijezde, i to uglav- nom one europske, koje u stvarnosti nisu ni pozlaćene; ljudi naviknuti i razmaženi „državom blagostanja“, koja je sve donedavno bila zajednička europska vizija, teško da mogu promijeniti smjer, osobito nakon što su to blagostanje već okusili, svatko u skladu s vlastitimmogućnostima. Zato zlatno pravilo i ne mogu razumjeti drugačije nego kao bolan rez u vlastitim životima, rez koji zapravo boli posvuda, a ne samo u državi „zlatnoga reza“. Drama se postupno zaoštrava, osobito tamo gdje ljudi stvar- no i simbolički stoje na tlu na kojemu se rodila drama. Kada na koncu na pozornicu stupi još i prva dama i zaprijeti svojim financijskimmehanizmima, nastupa trenutak iznenađenja, pravi „Deus ex machina“. U grčkoj drami, kao i u politici, uloge žena dugo su igrali muškarci. Na internetskom portalu 9. listopada 2012. mogli smo pročitati: „Njemačku je kancelarku na atenskom aerodromu grčki premijer Antonis Samaras primio uz voj- ne počasti, dok ju je istovremeno u središtu grada već čekalo 10.000 Grka prosvje- dujući protiv mjera štednje“. Komentar ovdje nije potreban, jer bi svako pretjeriva- nje, pa i ono pjesničko, doista bilo suvišno. Pa ipak, novinar si nije mogao pomoći, napisavši da je Angela Merkel stigla „kako bi izrazila solidarnost s Grcima“, dodavši