Nova Istra

89 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ IVO ANDRIĆ dan je drugom uvijek tek okolina, oni nisu svedivi jedan na drugoga, no unatoč tomu društveni događaji izazivaju događaje i nemire unutar osobnog sistema. IZAZIVAČI NEMIRA I PROIZVOĐAČI NEMIRA Andrić u većini svojih djela (romana, pripovjedaka…) supostavlja pojedinca i za- jednicu. Kao one koji izazivaju nemir opisuje pripadnike manjinskih skupina – pri- mjerice, one koji su druge nacionalnosti i religije u odnosu na većinsku, drugoga spola ili, pak, drukčijeg odnosa spram dominantnog načina gledanja na svijet i/ili načina zarađivanja. Tako su, kako ćemo vidjeti, česti izazivači (ali ne i proizvođači) nemira : Židovi 3 , Romi 4 , žene, pjesnici… Oni, pak, koji proizvode nemir često su pripadnici većinskih skupina, društveno više-manje djelotvorni i cijenjeni te prihvaćeni u društvu, ali istovremeno sleđeni unutar svoga intimnog svijeta. Tako je, primjerice, i sa Stjepanom Kovićem, licem iz novele Bife Titanik , za ko- jeg Andrić kaže kako je od djetinjstva „mučen i mučan čovjek“ (novela Bife Titanik , „Književnost“, 1950.). Često je takva zaleđenost proizvod događaja (traume) u djetinjstvu, osobnom ili kolektivnom. PROIZVODNJA STRAHOM ILI „MELANKOLIJA JE ZA SVE“ I proizvođači nemira, baš kao i tzv. negativci,„krvnici“, ubojice – nositelji su dušev- noga nemira i specifičnih žudnji kojima se često opisuju melankolici. Potonji, na- ime, nisu samo neprilagođeni pjesnici ili „lirske osobnosti“; to su i oni koji fizički nanose zlo drugima. Ivo Andrić, opisujući karakter Stjepana Kovića, piše:„patio (je) od neodoljive že- lje da bude ono što nije: Biti ma šta, samo biti drugo, ili bar izgledati drugo!“ (Ne- mec, 2016: 205/6-212). O toj želji za bivanjem drugim i drugačijim pišu brojni teoretičari melankolije. Tako Delon kaže kako je za melankolika presudna žudnja: „Biti drugi, uvijek drugi, 3 Primjerice: Bife Titanik („Književnost“, 1950.). 4 Tako se u noveli Nemirna godina („Nova misao“, 1953.) Židov-bogalj, ali i tiranin, zaljubljuje u svoju služavku Romkinju,„Cigančicu Gagu“ („ona se uvukla u njega, načela ga i stala da ga rastače kao što crv rastače drvo, nevidljivo, iznutra (…). Što ima gubitaka i nevolja, to je u njemu. To niko ne vidi i ne zna“ – Nemec, 2016: 204).