Nova Istra

88 IVO ANDRIĆ Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ PESSOA I ANDRIĆ Ako bismo, imajući navedeno na umu, na trenutak usporedili Nemire Ive Andrića i Knjigu nemira portugalskoga velikana-melankolika Ferdinanda Pessoe, naići ćemo na brojne sličnosti. Obojica progovaraju o sebi kao o nositeljima brojnih identiteta, identiteta za koje ne postoje granice, kako ni granice između: a) realnog i irealnog , tako ni granice izme- đu b) svakodnevice i snova ; c) prošlog i budućeg ; d) horizontalnog i vertikalnog ; pa čak i e) Jednog i Mnogog (mnogostrukog). Svaki od njih to radi na svoj način: Andrić – pišući o raznolikim karakterima koji zbog izvanjskih okolnosti trpe lomove i prolaze tranzicije; pišući o paralelama ili kontrastima između stanjâ duše i društvenih zbivanja, dok sebe osobno postavlja kao „šetača“, onoga koji mijenja mjesto s kojega djeluje (kako jezičnog tako i drugih identiteta), razotkrivajući trajanje kao iluziju, dok Pessoa to čini bivajući na jednom (zemljopisnome) mjestu, ali je on i onaj koji proizvodeći pseudonime (imajući pre- ko sedamdeset pseudonima pod kojima piše) te heteronimijom gradi brojne paralel- ne identitete. Heteronimija podrazumijeva uključivanje spoznaje o mnogoobličnosti i mnogo- značnosti Kozmosa, što nas, pak, vodi odnosu nemira/mira , jednote/mnoštva , figure i pozadine . FIGURA I POZADINA Opisujući navedeno možemo se, dakle, nasloniti na razmjerno nedavne rasprave o odnosu figure i pozadine (McLuhan). Često, fokusirani na figuru, nismo u moguć- nosti vidjeti pozadinu pojava, promjena i stanja. „Mi smo često u situaciji vidjeti tek prednji plan. Ono što je u pozadini, što je pri- prema (…) to nam, usred usredotočenosti na figuru, ne dolazi na površinu“ (Alić, 2009: 53, istaknula D. C. C.). Naime, svaka se kultura, smatra McLuhan, kao i sva- ka situacija unutar sklopa kulture, može promatrati na temelju odnosa figure i po- zadine. Andrić se, međutim, bavi uvijek i figurom (odnosno figurama) i onim što je u pozadini, onim što je „priprema“ za određeno djelovanje ili, pak, okruženje nekom (osobnom) stanju. To su, naravno – gledajući površinu – brojna društvena, gospodarska, kulturalna događanja, ali i kozmičke („vasionske“) mijene i tranzicije. Ili, recimo to nešto drugačije, ovoga puta pozivajući se na Niklasa Luhmanna i njegovu teoriju o osobnim i socijalnim sustavima: personalni i društveni sistem je-