Nova Istra

87 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ IVO ANDRIĆ vremeno zadužen: on je dužan sebi, ali i čovječanstvu, odnosno svijetu. Kako bi opravdao dar koji ima, kako ga ne bi izgubio ili zanemario, dužan je postaviti se u djelatnu poziciju, dužan je – dakle – ujetnički djelovati i „takav je dar nužno ‘opro- storiti’ i ‘uprisutniti’“ (Nancy, 2014: 199). Istovremeno, oni koji se susreću s oprostorenim darom umjetnika, diraju , kadšto grubo, indiskretno, umjetnost, umjetničko djelo, bitak, ali i umjetnika sama. Prodi- ru, prelaze prag, granicu, ulaze u prostor i tijelo Drugoga. Možda stoga nije začuđujuće da Ivo Andrić – onaj koji trajno tematizira nemire, kako u svojim intimnim zapisima s početka stvaralaštva tako i u romanima i pripo- vijetkama, onaj koji vjeruje u umjetnost kao mogući transcendentan doživljaj zahva- ljujući kojemu prelazimo prag – često odbija (izvan pozicije pisca) govoriti o onome o čemu piše. Naime, u Andrića je prisutna svijest o tome kako je, pišući, već otvorio vrata drugima. Andrić piše: „za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori“ ( Znakovi pokraj puta ). TRAJNOST TRANZICIJA U ovom ću se tekstu posvetiti nemirima koje Andrić trajno iznosi na svjetlo dana, na uvid čitateljima, promatračima, tragačima. Andrić se bavi nespokojima, nemirima na raznim razinama: unutarnjim intim- nim nemirima; nemirima koji su proizvod društvenih zbivanja; nemirima koje proi- zvodi zajednica u susretu s Različitim, Drukčijim i drugim – odnosno s Autsajderi- ma (kako bi rekao Hans Mayer) raznolikih„fela“. Kao i u svojim ranim radovima ( Ex ponto , Nemiri ), Andrić i naknadno, u pripo- vijetkama i romanima tematizira nemir, pa tako i tranzicije , one površinske, vidljive oku, ali i one tektonske, dubinske, nevidljive, skrivene osjetilu vida, prepoznatljive tek iskosa, ili kao pozadina figuri koja je ponuđena (McLuhan). Nemir se opisuje kao učestalo, brzo prebacivanje „iz jednog duševnog raspolože- nja u drugo“ (Nemec, 2016: 119). Navedeno upućuje na promjene prostora, prela- ske granica, dakle – na tranziciju. Andrić, tematizirajući (osobni) nemir, upućuje i na fenomen paralelnog postoja- nja nekoliko identiteta unutar Jednog , individuuma. Tako ga i Krešimir Nemec naziva „čovjekom s više identiteta“,„višepripadnim“ 2 . 2 „…baš kao što je Andrić bio čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni (…) njegov se opus ne može bez ostatka smjestiti ni u jednu ekskluzivnu nacionalnu, stilsku, književnopovijesnu ili teorijsku ‘ladicu’“ (Nemec, 2016: 8).