Nova Istra

86 Dubravka CRNOJEVIĆ- CARIĆ, Zagreb NEMIRI, I MIMO NJIH „ Ne mogu izbjeći spominjanje sličnosti s Pessoom koji piše: ‘Najjednostavnije stvari, uistinu one najjednostavnije postaju mi složene kad ih živim. Ponekad me je strah poželjeti nekom dobro jutro’. Sličan strah nosi u sebi i Andrić: umjetnost pripovijedanja, da!, ali bez mogućnosti potencijalnog dijaloga, bez odgovaranja na pitanja; on je onaj koji pita i onaj koji odgovara. On je pri- povjedač, ali njegov je medij pismo, a ne govor: pitam se je li i u njega riječ o svojevrsnoj (pounutrenoj) obrani? Obrani od svijeta, odlaganju mučenja susreta ‘uživo’ s drugim? Možda to nije obrana (samo) od drukčijeg, već i od dodijeljenih identiteta, od društvenih pravila i igara, izmicanje sustavu što proizvodi i održava granice. Poput Pessoe (koji govori kako samo želi gledati oblake), i Andrić na brojnim mjestima dotiče, opisuje vlastiti doživljaj epi- fanije, stapanje s Prirodom kao kreatorom... Nemiri su, slijedeći Andrićevu misao, savladivi tek u pojedinim trenucima, koji nisu nužno vezani uz govor, teško ih je imenovati, ali je moguće pripovijedanjem, u prostorima bjelina iz- među redaka, u prostorima zvukovnog oblikovanja napisanih riječi, naslutiti takav osjećaj, osjećaj lišen nemira. “ U završnom eseju knjige Muze 1 („Praesens“) Nancy tematizira fenomen dara , dara za umjetničko stvaranje. Ističe kako „obdareni ne posjeduje svoj dar: dar posjeduje njega“ (Nancy, 2014: 199). Na taj je način onaj koji je darivan takvim darom isto- 1 U studiji Muze Nancy propituje odnos ideje i umjetnosti, odnosno umjetničkih praksi.