Nova Istra

82 IVO ANDRIĆ Almir BAŠOVIĆ Također, veza koju u kolektivnom pamćenju Višegrađana Ćorkan ostvaruje sa mostom bitno je određena teatarskom logikom. Naime, u romanu Andrić navodi tri slučaja prelaska Drine preko ograde višegradskog mosta. Prvi slučaj događa se prije Ćorkanove tačke, odmah nakon otvaranja ćuprije. Dok traje svečanost, Murat zvani Muta , maloumni mladić iz Nezuka, penje se na ogradu mosta, što se opisuje rije- čima: „idiot je, kao vilen, raširenih ruku i zabačene glave, išao uskim pločama, nogu pred nogu, kao da ne lebdi nad vodom i dubinom, nego kao da učestvuje u najlepšoj igri“ (str. 76). Na drugom kraju mosta ga sačeka njegov brat i išiba ga kao malo dije- te. Za Ćorkanov prelazak se kaže da je djeci, koja ne shvataju tu igru odraslih ljudi, „za ceo život, zajedno sa linijom njihovog rodnog mosta, ostala u očima slika dobro poznatog Ćorkana“ (str. 243). Pred kraj romana, dok Janko Stiković i Nikola Gla- sinčanin na kapiji vode razgovor za koji se kaže da izaziva „osećaj kobne a zanosne veličine vasionskog leta iznad svega i svakoga“ (str. 316-317), preko ograde most pre- lazi Nikola Pecikoza,„blesav mladić i dobričina, koga gazdinski sinovi opijaju da bi sa njim terali šale“ (str. 315). Kada ostane sam, dok gleda u osvijetljeni Lotikin pro- zor, ova vratolomna šetnja bezumnika Pecikoze Stikovića vraća u djetinjstvo, kada je u on magli zimskog jutra gledao Ćorkana kako igra po toj istoj ogradi. Dakle, za Višegrađane prostor mosta Ćorkan svojom igrom obilježava onako kako glumac u teatru svojom radnjom daje smisao scenskom prostoru. Teatar je svoje velike epo- he i veliku važnost unutar kulture imao u vrijeme ekonomske sigurnosti i društve- ne stabilnosti, zato nije slučajno što se epizoda sa Ćorkanom odvija u uslovima koje pripovjedač opisuje kao„srazmerno najduži period mira i materijalnog napretka što ga je kasaba ikad zapamtila“ (str. 244). X. Nakon ove epohe, most na Drini postaje pozornica za rasprave i borbe riječima, koje se među mladim ljudima odvijaju za naklonost varoških učiteljica, Zorke i Za- gorke. Kako kaže pripovjedač, mladići pred njima i oko njih „igraju ljubavnu igru, naivnu, zamršenu, bleštavu, mučnu“, pred njima se „vode diskusije kao turniri pred damama ranijih stoleća“ (str. 291). Sasvim u skladu sa teatarskim metaforama, za te učiteljice se kaže da šute i da „spremaju nevidljiv venac pobedniku“ (str. 292). U ovoj epizodi romana Andrić konstruira ljubavni trougao Glasinčanin – Zorka – Stiković, trougao na kojem bi se mogla izgraditi cjelovečernja građanska drama. Međutim, taj trougao se ne razrješava iznutra, odnosom među likovima i pobjedom nečije djelatne energije, već se razrješava izvana, dolaskom Prvog svjetskog rata koji ne dozvoljava da most bude pozornica za zaplete u građanskom društvu. I ovi od- nosi se povezuju sa smrću i ludilom, a to se komentira kroz Lotikino razmišljanje: